Neslužbena trilogija o otuđenju i/li nemogućnosti komunikacije u režiji Michelangela Antonionija trijumfalno je zaključena filmom "Pomračenje" ("L‘Eclisse"/"The Eclipse", 1962.), znanom i po naslovu "Pomrčina". Film je sa "Suđenjem Ivani Orleanskoj" Roberta Bressona podijelio Posebnu nagradu canneskoj žirija, u kojem je sjedio i Francois Truffaut, a ilustracije radi u tadašnjoj festivalskoj konkurenciji bili su i "Cleo od 5 do 7", "Nevini" i "Anđeo uništenja".
Neki trilogiju "Avantura", "Noć" i "Pomračenje" (1960. – 1962.) proširuju na tetrologiju i pridodaju "Crvenu pustinju" iz 1964. godine. Nije to bez osnove. "Il Deserto Rosso" je na sličnoj valnoj duljini kao "L‘Avventura", "La Notte" i "L‘Eclisse", egzistencijalistički, s puno tjeskobe, oslikavajući ispraznost i otuđenost modernog urbanog življenja, fragilnost ljudskih odnosa i emocionalnu nepovezanost, ponajviše među ljubavnim partnerima, što u današnja diskonektirana vremena više dolazi do izražaja nego u šezdesetima i filmove čini aktualnima i relevantnima.
Glavnu ulogu u "Crvenoj pustinji" igra i senzualna Monica Vitti, glumačka konstanta i poveznica među filmovima. Pa ipak, taj film je snimljen u koloru, a prethodnici su crno-bijeli. To što je "Pomračenje" bio posljednji Antonionijev c/b film daje izvornoj trilogiji neku monokromnu zaokruženost pa i konačnost. Kao i u prijašnjim filmovima priča je formalnost, karakterizacija minimalna.
U najkraćim crtama otuđena mlada književna prevoditeljica Vittoria (Vitti) prekida vezu sa starijim zaručnikom Riccardom (Francisco Rabal) i, uz oklijevanje, započinje novu s zgodnim Pierom (tko drugi doli Alain Delon), brokerom njezine majke (Lilla Brignone) koji je opijen novcem i upravo je ostvario veliki profit na rimskoj burzi.
Vittoria je enigmatična, ambivalentna i preispitivački nastrojena ("Zašto postavljamo toliko pitanja?", "Voljela bih da te nisam voljela ili da sam te voljela puno više"), sve se više dosađuje i otuđuje od moderne materijalističke okoline, postajući – ironije li – izgubljena u prijevodu komunikacije, tako da je dvojbeno da će se predati ljubavi i da veza neće biti osuđena na propast.
Ima u filmu režijske pretencioznosti i distanciranosti, karakteristično za Antonionija ("Uvećanje", Zabriskie Point", "Zanimanje reporter", tako da ne čudi kako je kritičarka Pauline Kael za film napisala da "Some Like It Cold", parafrazirajući naslov "Neki to vole vruće".
No, istovremeno, režija je artistički zavodljiva, atmosferična i (ne)dokučivo apstraktna s kadrovima ispražnjela Rima usred bijela dana, dok Antonioni snima nešto što bi se moglo titulirati i kao antiromantična komedija, a i naizgled je autoironičan kad Vittorija kad spomene "groznu noć" u razgovoru sa zaručnikom pri početku filma, kao da se referira na prethodni, središnji dio trilogije.
Piero i Vittoria na papiru djeluju kao mogući rom-com likovi, ali provučeni kroz antonionijevski kontemplativni dramski egzistencijalizam i izgledaju kao modeli/manekeni na pisti art filma dok ravnodušno i besciljno tumaraju opustjelim rimskim ulicama kao da su Pale sam na svijetu nakon neke apokalipse, preferirajući alijenaciju u odnosu na konekciju.
Arhitektura je bitna u filmu (interijeri, eksterijeri) i Rim kao da je zaseban lik u c/b kadrovima Antonionija i direktora fotografije Giannija Di Venanza s okom za umjetničku kompoziciju. Moderna staklena vrata na ulazu u Vittorijinu zgradu, mramorni stup između nje i Piera na bučnoj burzi koja kao da je inspirirala slične scene iz "Kola sreće"...
Antonioni stavlja prepreke između likova i u jednoj sceni oni razmjenjuju poljubac preko staklene površine, što je romantično, ali i klaustrofobično, znakovito za njihovu vezu. Neke od ključnih rečenica filma su "Dvoje ljudi ne bi se trebalo previše dobro poznavati ako se žele zaljubiti, ali možda se onda uopće ne bi ni trebali zaljubiti" i "Osjećam kao da sam u stranoj državi. Tako se ja osjećam kad sam kraj tebe...".
S obzirom na sve to, nije čudno da oboje ne dolaze na dogovoreni romantični nalazak. Bez prisutnih likova, kamera promatra mjesto nalaska i obilazi punktove koje su posjećivali tokom filma dok život ide dalje s drugim ljudima, čemu je Richard Linklater odao počast u "Prije svitanja". Međutim, Linklater je sjetan i romantičan, Antonioni ne. Njegova scena je proganjajuća, ništavna, romantična eklipsa. Total eclipse of the heart. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....