U noći između 13. i 14. kolovoza, dok je vatrena stihija gutala omiško područje, ljudi su sa suzama u očima gledali prema svojim kućama, dozivali bližnje, pratili svjetla vatrogasnih vozila i pitali se što će ih dočekati ujutro. U tim trenucima nitko nije razmišljao o materijalnome prije ljudskih života i domova, ali članovima Planinarskog društva Imber kroz glavu je prošla i njihova Luda kuća, sklonjena visoko iznad Omiša, na Imberu, sa sjeverne strane Omiške Dinare.
Ona za njih nikada nije bila samo kućica. Bila je mjesto susreta, odmora, rada i prijateljstva. Njihov drugi dom, nastao iz potrebe da vlastitim rukama naprave nešto što će ostaviti iza sebe. Mjesto na kojem se sjedi bez žurbe, dijeli spiza, kuha, priča, smije i nakon dugog planinarskog puta vraća snaga.
Kada su vidjeli razmjere požara i znali kojim se smjerom vatra širila, gotovo su se oprostili od nje. Pomirili su se s mišlju da je više nema. Ako je nestala, govorili su, sagradit će drugu. Ljudi su živi, što je najbitnije, a kuća će se ponovno podignuti.
Fotografije djeluju nestvarno
No kada su nakon požara članovi PD-a Imber i Zvonimir Kujundžić otišli na Imber provjeriti što je ostalo nakon vatrene stihije, dočekao ih je prizor kojem se ni sami nisu nadali. Luda kuća bila je ondje - čitava i gotovo netaknuta, premda je oko nje sve bilo spaljeno. Fotografije koje je snimio odmah je objavio na svojoj Facebook stranici, ne skrivajući sreću zbog onoga što je zatekao.
– U svoj ovoj jadnoj situaciji, Luda kuća je priživila. Opravdala je ime, dašta san nego sritan.... – napisao je Kujundžić uz fotografije koje su obradovale i ostale članove društva, ali i sve one koji su barem jednom posjetili njihovo posebno mjesto na Imberu.
Teško je i zamisliti što mu je prolazilo kroz glavu dok se probijao krajolikom koji više nije nalikovao onome koji je poznavao. Oko njega pepeo, pougljenjena stabla i spaljeno raslinje, a onda, usred tog crnila - crveni krov Lude kuće, kameni zidovi i, gotovo nevjerojatno, potpuno sačuvani drveni dijelovi.
Kuća kojoj su ime dali iz šale sada ga je, kako je i sam napisao, doista opravdala. Trebala je valjda biti dovoljno "luda" da preživi ono pred čim je nestajalo sve drugo.
Crnilo je stiglo do njezinih vrata. Fotografije snimljene nakon požara djeluju gotovo nestvarno. Tlo oko kućice pretvoreno je u crnu površinu prekrivenu pepelom. Raslinje je spaljeno, borovi opaljeni, a kroz šumu se pružaju tragovi vatre koja je prodirala između stabala i preko kamenjara. Na pojedinim mjestima crna granica požara završava doslovno nekoliko koraka od kućice. Vatra je prošla uz kamene zidove, progutala travu, nisko raslinje i šumsko tlo, ali kao da se pred samim objektom zaustavila.
Nevjerojatno je da su netaknuti ostali čak i drveni dijelovi Lude kuće. Vrata, škure, drvene grede, nadstrešnica, krovna konstrukcija i vanjski dijelovi koji bi se, barem na prvi pogled, morali zapaliti pod naletom takve vatre - ostali su čitavi.
Na jednoj strani kuće zelenilo i dalje zaklanja kameni zid, dok se samo nekoliko metara dalje vide pepeo, ogoljene grane i pougljenjena stabla. Ostali su stolovi, klupe i mjesto okupljanja pod borovima, premda je vatra prošla gotovo kroz samo dvorište. Prizor djeluje kao da je netko oko Lude kuće povukao nevidljivu crtu.
Od “neobičnog interijera” do simbola nade
O Ludoj kući već smo pisali u našoj rubrici Prostorija. Tada smo, umjesto kroz vrata luksuznih vila, obuli gojzerice i popeli se iznad Omiša kako bismo upoznali prostor koji nema dizajnerski namještaj, savršeno usklađene boje ni bazen s pogledom na more. Njezina vrijednost nikada nije bila u luksuzu.
Članovi PD-a Imber, među kojima i Kujundžić, godinama su je uređivali vlastitim rukama. U nju su ugrađeni njihov trud, slobodno vrijeme, druženja i želja da na planini ostave mjesto koje će pripadati svima koji do njega stignu dobronamjerno i otvorena srca.
Tada smo napisali da joj je teško odoljeti, premda zidovi još čekaju završnu fazu uređenja, a zahod tek treba doći na red. Nitko nije mogao ni pomisliti da će nekoliko mjeseci poslije ta ista kućica postati jedan od najnevjerojatnijih prizora nakon katastrofalnog požara. Sve ono što joj je tada nedostajalo sada je potpuno nevažno. Najvažnije je da još stoji.
Vatra je uzela mnogo, ali nju nije
Požar koji je poharao omiško područje ostavio je za sobom golemu štetu, uništene domove, objekte, vozila, šumu, brodove i krajolik koji se desetljećima neće potpuno oporaviti. Iza njega ostale su ljudske tragedije pred kojima svaka priča o sačuvanoj građevini mora zastati i ostati skromna. Ali upravo zato Luda kuća danas nosi posebno značenje.
Ne kao materijalna vrijednost i ne kao "važnija" od svega što je izgubljeno, nego kao mali znak da vatrena stihija ipak nije uspjela odnijeti baš sve. Usred crnila ostalo je mjesto koje su ljudi podigli zajedno. Mjesto koje ih je godinama okupljalo i koje će ih, kada prođu ovi teški dani, ponovno dočekati.
Luda kuća dobila je ime jer je njezin nastanak mnogima možda djelovao kao luda ideja. Sada će se činiti još luđom tvrdnja da je nakon svega ostala stajati. Ali fotografije ne ostavljaju prostor sumnji: vatra joj je stigla gotovo do praga, spalila sve oko nje - i zaobišla je. Ako ovo nije čudo, onda mu je barem vrlo blizu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....