Večeras će od 21 sat veliki broj Hrvata provesti kišnu večer pred svojim televizorima kako bi vidjeli kako će hrvatske predstavnice, grupa Lelek, otpjevati svoju pjesmu "Andromeda" na 70. Eurosongu. Svake godine brojni glazbenici pokušavaju pogoditi pobjedničku formulu, a mnogi je pronalaze upravo u tradiciji i kulturi svojih nacija. Kada su djevojke prvi put stale na scenu, mnogima nije bilo jasno zašto su iscrtane raznim simbolima i kakve veze ti simboli imaju s majkama koje ne žele rađati roblje i zviježđem Andromeda.
Kad bismo znali da se Andromeda na latinskom jeziku naziva i "okovana žena", ta bi simbolična poveznica postala mnogo jasnija. Interes javnosti za sicanje (odnosno bocanje ili križićanje) pokazuje koliko zapravo malo poznajemo tradiciju i povijest naših prostora, koji iako nije toliko velik, ipak je prilično nepoznat.
Karmelićanin, otac Zvonko Martić doktor je etnologije i župnik župe sv. Mihovila arkanđela na Kamenu, koji svojim bogatim interdisciplinarnim i međureligijskim proučavanjem donosi odgovore na pitanja o ovoj povijesnoj tradiciji katoličkih žena na području Bosne i Hercegovine.
– Ono što se često izostavlja jest činjenica da je sicanje bilo obredno tetoviranje tijela žena katolkinja u Bosni i Hercegovini. Obredni karakter očitovao se u tome što se sicanje gotovo uvijek obavljalo na određene svetkovine, poput blagdana sv. Josipa, Blagovijesti ili Ivandana, a rjeđe i uoči Velike Gospe. Nedovoljno se ističe ta njegova religiozna komponenta. Često se navodi kako uz sicanje nisu postojale posebne molitve, no to zapravo znači da nije postojala točno određena molitva vezana uz sam čin. Ipak, tijekom obreda redovito se molilo. U tadašnjem načinu života gotovo se ništa nije činilo bez zaziva Božje pomoći i znaka križa, pa tako ni sicanje. Najčešće se molilo Apostolsko vjerovanje – navodi o. Martić.
Podrijetlo sicanja i osporavanje originalnosti
U Kraljevskoj Sutjesci, gdje je dulje boravio i istraživao običaje toga kraja, molilo se i zazivalo Božju pomoć kako bi se posao obavio što bolje, ali i kako bi se pomoglo djevojčicama kojima je taj postupak bio bolan. Rane su morale zacijeljeti, a zbog korištenja tada dostupnih materijala ponekad je dolazilo i do infekcija, pa je molitva imala i zaštitničku ulogu.
– Sicanje je ujedno bilo i znak prepoznavanja katoličkog i hrvatskog identiteta, barem kad iz današnje perspektive promatramo taj običaj. Međutim, ljudi toga vremena nisu ga nužno doživljavali na isti način na koji ga mi danas tumačimo.
Koliko su franjevci utjecali na očuvanje katoličke vjere u BiH i na koji način je njihovo djelovanje pomoglo da se, unatoč velikim pritiscima s istoka, katolička vjera toliko snažno poveže s hrvatskim identitetom, dovoljno govori to što franjevci, ili kako su ih nazivali – ujaci, nisu zabranili tetoviranje, iako to nije katolički običaj. Bili su tolerantni i razumjeli su kompleksnost života ljudi na tim prostorima. Nisu željeli iskorijeniti tu tradiciju, već su je pustili da živi u narodu kako bi sačuvao svoj identitet.
Danas ne možemo sa sigurnošću utvrditi kako je ovaj običaj nastao, no postoje dva dominantna narativa. Prvi je pučki narativ prema kojem se sicanje razvilo tijekom osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom, otprilike od sredine 15. do kraja 19. stoljeća. Prema tom tumačenju, sicanje je bilo jedan od načina zaštite djevojčica od odvođenja u hareme ili prisilnih udaja za muslimane. Važno je pritom istaknuti da su u Bosni i Hercegovini gotovo sve narodne predaje snažno povezane s osmanskim razdobljem, dok je sačuvanih povijesnih tragova iz srednjega vijeka vrlo malo. Osim nekoliko predaja vezanih uz Kulina bana, većina tih priča prenosila se usmenom predajom, zbog čega su do danas sačuvane u obliku kakav danas poznajemo – pojašnjava o. Martić i naglašava koliko je nekad nezahvalno osloniti se i na pisana istraživanja raznih stručnjaka, koja ne moraju nužno biti istinit prikaz zbilje tog vremena. Sicanje je dobar primjer koliko se nekada može stavljati sumnja na tumačenje tradicije jednog naroda.
– Inače, znanstvenici koji su proučavali ovu pojavu, poput etnologa Ćire Truhelke, često su u običajima Bosne i Hercegovine tražili predslavenske, odnosno ilirske elemente. Takav pristup nije posebno ni pravedan ni točan. Mnogi su običaji tumačeni isključivo kao relikti prastanovnika ovih prostora, dok se pritom zanemarivala jedna važna činjenica: u razdoblju Austro-Ugarske postojala je ideja stvaranja jedinstvene "bosanske nacije" – jedne nacije s tri vjere. U tom su se kontekstu nastojali potisnuti ili umanjiti nacionalni elementi pojedinih zajednica.
Zanimljivo je kako se gotovo svaki kulturni oblik nastao u Bosni i Hercegovini pokušavao objasniti nekom starijom tradicijom, pri čemu se zanemarivala njegova izvorna kreativnost i autentičnost. Problem je i u tome što znanstvenici nikada nisu dokazali kontinuitet između ilirskih običaja i sicanja. Nitko nije sa sigurnošću dokazao da je taj običaj izravno preuzet od Ilira, ali to se često imputira. A ako bismo krenuli tim putem, otvorilo bi se i pitanje: tko se uopće može smatrati "prvim stanovnikom” Bosne i Hercegovine? – pita se o. Martić.
Povezanost simbola ranjivosti žene u stvarnosti i pjesmi
Nabrojeno je 317 motiva koji su se koristili prilikom sicanja, ali o. Martić smatra da ih ima puno više i da se nisu svima podjednako posvetili.
– Zapisivali su se uglavnom atraktivniji motivi, dok su jednostavniji oblici često ostajali nezabilježeni. Tako se, primjerice, u okolici Dervente u Bosanskoj Posavini najčešće tetovirao tek mali križ i ime djevojke. Moja majka na ruci ima istetoviran križić i svoje ime – Jela.
O tim tetovažama gotovo da i nema sustavnih podataka ni ozbiljnijih znanstvenih istraživanja koja bi ovu praksu cjelovito prikazala. No to je ujedno i sudbina velikog dijela kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Mnogi tradicijski spomenici, kao i arhivska građa franjevačkih samostana, tijekom povijesti su uništeni ili spaljeni. Zbog toga danas raspolažemo s vrlo malo pisanih izvora, a ono što je sačuvano često se tumači ovisno o različitim interesima i perspektivama. Područja Rame i Lašve danas su najpoznatija po sicanju, upravo zato što su ondje bili prisutni najupečatljiviji i estetski najbogatiji motivi. U tim krajevima nisu se sicale samo žene, već i muškarci, najčešće na desnoj nadlaktici, ali nije poznato koja je bila njihova svrha.
Na pitanje o grupi Lelek i sadržaju pjesme te njezinoj povezanosti sa sicanjem, otac Martić odgovara stavljanjem cijelog tog obreda u kontekst tog vremena i prostora.
– Ako o sicanju govorimo kao o obliku tetoviranja, treba reći da žene u stvarnosti nisu imale toliko motiva na tijelu kao što ih vidimo na licima članica grupe Lelek. Ovo što danas gledamo zapravo je umjetnička i scenska primjena tradicije, koja služi kako bi se osvijestio položaj žene. Poruka je snažna, iako je prisutan svojevrsni sinkretizam kroz spominjanje Majke Zemlje i Andromede. To je dio suvremene duhovnosti koja nastoji povezati simbole i motive prepoznatljive široj publici. Koliko je pritom riječ o osobnom duhovnom izrazu, a koliko o tekstu osmišljenom da se svidi publici, teško je procijeniti. Mislim da se to napisalo svjesno kako bi se na tom stereotipu postavili temelji iz kojih će se ići prema jednom estradnom cilju – pobjedi na Dori i odlasku na Eurosong, koji je sinonim za kič.
O tome kakve veze sa ženom katolkinjom ima Andromeda, o. Martić ima svoje mišljenje:
– Andromeda je također simbol ranjene žene koja je prošla put "preko trnja do zvijezda", pa nije točno da između tih motiva ne postoji poveznica. Prije svega riječ je o projektu koji je vrlo dobro osmišljen. Možemo raspravljati o tome što je u njemu povijesno potpuno precizno, ali motiv je obrađen promišljeno i efektno. Ako ništa drugo, pokazao je koliko šira hrvatska javnost zapravo malo zna o vlastitoj povijesti i tradiciji. Volio bih da ovo bude poticaj za istraživanje i dublje razumijevanje baštine, a ne samo za preuzimanje stereotipnih naslova i nekritično prihvaćanje onoga što nam se plasira kao istina.
Inače, prije djevojaka iz grupe Lelek, umjetnik Božo Vrećo je prvi, i to trajno, tetovirao simbole sicanja, ali to je prošlo nezapaženo. Na njegovim rukama nalaze se hrvatski tradicijski motivi, dok su po tijelu ispisane islamske i pravoslavne molitve, čime je od vlastitog identiteta stvorio svojevrsni bosanski sinkretizam. S grupom Lelek sada svjedočimo koliko snažno jedan scenski nastup može određenu temu dovesti pod povećalo javnosti. I to je dobro, jer je sicanje ponovno stavljeno u fokus te je otvorilo prostor za razgovor o tradiciji, identitetu i ulozi Hrvata u povijesti Bosne i Hercegovine.
Krvna osveta Dive Grabovčeve, janjičari i pravo prve bračne noći
Da nije sicanje jedina zanimljiva tradicija i koji su još bili znakovi otpora Osmanlijama, o. Martić iznosi kroz nekoliko zanimljivih primjera:
Krvna osveta: na primjeru Dive Grabovčeve vidimo koliko je važno bilo pitanje krvne osvete i tzv. šišanog kumstva. Njezin šišani kum je bio musliman koji ju je osvetio, jer nije imala muškog srodnika. To je bila posebna veza, gotovo kao rodbinska.
Pravo prve bračne noći: u Kraljevoj Sutjesci su vjenčanja bila samo dva puta godišnje, kako bi samo jedna djevojka morala otići kod age i na taj način spasiti sve ostale. To je pravi primjer otpora naroda i domišljatosti, ali i pokazatelj koliko je ženama u takvim okolnostima bilo teško te kako su morale pronalaziti načine da se zaštite.
Danak u krvi: nema veće boli od boli majke kojoj je oduzeto dijete, a upravo to se činilo kad se uzimao danak u krvi, tj. odvodilo dječake u janjičare. Birali su se najbolji, najljepši i nije bilo bitno ima li žena još djece ili joj je to jedino. To su te patnje žena tog vremena, a o kojima pjeva i grupa Lelek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....