Nakon nekoliko godina stanke, projekt "For Amy" ponovno se vraća pred publiku. Splitska pjevačica i glumica Ana Uršula Najev 22. srpnja na Gradini u Solinu ponovno će izvesti koncert posvećen nezaboravnoj Amy Winehouse, umjetnici čija je glazba obilježila njezino odrastanje i profesionalni put. No "For Amy" nije klasičan tribute koncert ni pokušaj imitacije slavne britanske glazbenice, Ana Uršula opisuje ga kao intimno glazbeno putovanje kroz pjesme Amy Winehouse, ali i kroz glazbene uzore koji su oblikovali njezin jedinstveni zvuk.
Za sve one koji su zainteresirani za ovaj projekt, još je ostalo nešto ulaznica, a Ana Uršula nam je u razgovoru otkrila kada se prvi put zaljubila u Amynu glazbu, zašto je osjetila da je došlo vrijeme za povratak ovog projekta te zašto vjeruje da neke umjetničke priče same biraju trenutak kada će ponovno zaživjeti.
Što vas je privuklo glazbi Amy Winehouse i kada ste osjetili povezanost s njezinim pjesmama?
- Prvi put sam čula za Amy kada mi je bilo desetak godina, upravo u vrijeme kada je izišao album "Back to Black". Sjećam se da sam bila sama kod kuće, mislim da sam pisala zadaću, a na televiziji je bio upaljen MTV. U jednom trenutku počeo je njezin live nastup pjesme "Back to Black". Doslovno sam se, kao hipnotizirana, približila televizoru i ostala stajati ispred njega do kraja nastupa. Ne znam jesam li tada mogla objasniti što me toliko privuklo, ali danas mislim da sam tada prvi put čula nekoga tko ne pjeva samo pjesmu, nego je satkan od glazbe.
Prvo me osvojio njezin glas. Zatim muzika. A onda, kako sam odrastala, sve sam više razumijevala njezine tekstove i shvaćala koliko su hrabri, direktni i potpuno ogoljeni. Kasnije sam počela istraživati i glazbu koju je sama slušala, jazz, soul, r‘n‘b itd., i tada sam shvatila koliko je duboko poznavala tradiciju iz koje je crpila inspiraciju i odakle dolazi njezin zvuk. Odjednom mi je postalo jasno kako djevojka od dvadesetak godina može zvučati kao da je proživjela već 100 života. Nije bila velika umjetnica samo zato što je imala izniman talent, nego zato što je bila nevjerojatno iskrena i beskompromisno svoja.
Kako je nastala ideja "For Amy"?
- Ideja je nastala prije šest godina iz jedne vrlo jednostavne želje: da pokušam razumjeti Amy kroz ono što je najbolje govorilo o njoj, a to je njezina glazba, i da to pokušam prenijeti publici. Ne samo njezin glazbeni opus, nego barem i djelić duše jedne umjetnice. Najbolji način da upoznate jednog umjetnika nije da čitate o njemu, nego da ga slušate. Upravo je iz te misli nastao ovaj koncert.
Oduvijek sam osjećala da je Amy ostala pomalo nedorečena. Ne zato što nije stigla reći dovoljno, nego zato što je svijet često više pričao o njezinu životu nego što je istinski slušao ono što je govorila kroz svoje pjesme. Zato "For Amy" nije klasičan tribute koncert. Nikada mi nije bila želja imitirati Amy niti pokušavati biti ona, ovo je moje glazbeno pismo jednoj umjetnici koja je obilježila moje odrastanje i umjetničko formiranje. Osim njezinih pjesama, publika upoznaje i glazbu koja je oblikovala nju. Tek tada počinjete slušati Amy potpuno drugim ušima.
Je li neka pjesma s repertoara posebno izazovna za izvođenje, bilo vokalno ili emotivno?
- Vokalno su zapravo gotovo sve pjesme na koncertu iznimno zahtjevne. Amy je bila vokalni fenomen i svaka od njih traži puno koncentracije, tehnike i energije. Emotivno, možda mi je najzahtjevnija pjesma "So Far Away" – koja uopće nije njezina. To je Amyna najdraža pjesma divne kantautorice Carole King.
Ljudi se često iznenade kada to čuju jer je stilistički potpuno drukčija od glazbe po kojoj je pamtimo, ali upravo to govori koliko je širok bio njezin glazbeni svijet. To je pjesma koju joj je majka često puštala tijekom vožnje automobilom dok je bila djevojčica, a upravo je "So Far Away" svirala i na njezinu pogrebu.
Na našem koncertu ta pjesma dolazi nakon najraskošnije i aranžmanski najbogatije točke večeri. Odjednom ostanu samo zvuk klavira, glas i tišina. Za mene je to možda i najintimniji trenutak cijelog koncerta. Tada se sve ogoli i ostane samo ono najvažnije: priča i emocija.
Kako publika reagira na koncert? Je li njezina glazba dopire i do mlađih generacija?
- To mi je možda i najveće iznenađenje ovog projekta. Koncerte su posjećivale sve generacije, od sedam do 107, djeca koja tek otkrivaju Amy, ljudi koji su odrasli uz njezinu glazbu, ali i publika koja je cijeli život slušala njezine uzore. Smatram da je to najveći dokaz da dobra glazba ne poznaje godine. Ona ili preživi vrijeme ili ne preživi. Amy je jedna od onih umjetnica čije pjesme i danas zvuče jednako iskreno i svježe. Ako nakon koncerta netko ode kući i poželi, osim Amy, istraživati glazbeni svijet iz kojeg je izrasla, vjerujem da je koncert ispunio svoju svrhu.
Što vas je potaknulo da ponovno nastupate nakon nekoliko godina pauze?
- Iskreno, nikad nisam imala osjećaj da je "For Amy" završena priča. Nakon premijere 2020., ovu priču je pandemija i sve što je s njom pristiglo praktički preko noći zaustavilo. U ovih šest godina sve se promijenilo, pa tako i ja. Otpjevala sam puno koncerata, odigrala puno predstava, snimila stotine scena i, evo, usput uspješno prošla famozni "Klub 27". Preživjela sam toliko brodoloma i doživjela toliko katarzi, pala 100 puta i digla se 101. Pročitala sve što mi je došlo pod ruku o Amy, ali i knjige glazbenih producenata i umjetnika poput Quincyja Jonesa i Ricka Rubina.
- Svi se oni, unatoč potpuno različitim životnim putovima, vraćaju jednoj istoj misli: da umjetničko djelo samo izabere trenutak kada želi nastati. Ta mi se rečenica duboko ukorijenila u misli i srce. Jednog zimskog jutra probudila sam se s nečim što mogu opisati jedino kao alarm u duši. U tom trenutku sam znala da je vrijeme da "For Amy" ponovno oživi.
Danas to više nije isti koncert koji je bio prije šest godina. U međuvremenu je rastao zajedno sa mnom, postao je bogatiji, intimniji i bliži onome što sam od početka željela ispričati. Vjerujem da neke priče jednostavno imaju svoje vrijeme. Mislim da je sada došlo vrijeme i za ovu.
Planirate li možda snimanje vlastitih pjesama u budućnosti, možda albuma?
To više nije pitanje hoću li, nego kada ću. Živeći ovakav život, u kojem si gotovo stalno izložen ljudima, bilo kroz televiziju, kazalište ili koncerte, pisanje je dugo bilo jedini dio mene koji sam uspjela sebično čuvati samo za sebe. To je bio moj mali svijet u koji nitko nije imao uvid. Posljednjih nekoliko godina počela sam osjećati da ono što je nekad u meni samo tiho tinjalo danas sve glasnije traži da iziđe.
Možda zvuči pretenciozno kada kažem da osjećam određenu odgovornost, ali vjerujem da umjetnost nema puno smisla ako ostane zaključana u ladici. Ako je neka pjesma meni pomogla razumjeti vlastite emocije i bila utjeha ili odgovor, možda će jednog dana baš neka moja pronaći nekoga u trenutku kada će mu trebati.
Ne želim objaviti pjesme samo zato da ljudi saznaju da pišem ili jer je to "pametno za karijeru". Želim ih objaviti tek onda kada osjetim da više ne mogu ostati samo moje. Vjerujem da pjesme, baš kao i ljudi, imaju svoje vrijeme. A nekako mi intuicija šapuće da se taj trenutak polako približava.
Gdje publika može očekivati vaše nastupe?
Ovo ljeto mi je zaista raznoliko i upravo to me najviše veseli. Paralelno živim nekoliko potpuno različitih umjetničkih svjetova - od kazališta i setova do koncertnih pozornica.
Uz "For Amy", publika me tijekom ljeta može gledati u predstavama "Rulet" i "Solo u dvoje", a počele su i pripreme za premijeru mjuzikla "Galeb i ja", koja će se održati na Prokurativama. Tu su i brojni koncerti te festivalski nastupi s "Black Coffee", s kojim već godinama dijelim posebnu glazbenu priču.
Što se tiče "For Amy", Gradina je tek početak jednog novog, predivnog poglavlja. Već su dogovoreni i neki novi koncerti o kojima ćemo uskoro moći više govoriti i iskreno se veselim što će ovaj projekt nastaviti putovati i susretati novu publiku. Neopisivo sam radosna i zahvalna i duboko vjerujem da "For Amy" tek počinje živjeti onako kao što sam oduvijek zamišljala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....