Feđa Štukan je imao život iz kojeg bi se mogla napraviti ozbiljna drama! Glumac je 15 godina živio u paklu droge, bio na ratištu, a onda je završio na psihijatriji.
Izgubio je ljubav svog života, radio kao makro, patio od kliničke smrti, a onda sve to pretočio u riječi kao upozorenje svima koji misle krenuti njegovim putem. - Djetinjstvo mi je bilo traumatično. Djed Milan je bio đakon u pravoslavnoj crkvi, našao sam ga obješenog na plinskoj cijevi u hodniku našeg stana. Moj otac Mustafa i majka Nadja, a kasnije i moja sestra Eni, bili su poznati arhitekti. Imali smo novca, ali nekako se ne sjećam dobrih stvari iz tog perioda. Uglavnom sam tijekom ranog djetinjstva osjećao neku mješavinu tuge, nepravde, bespomoćnosti, usamljenosti i straha. Prvi put sam pobjegao od kuće kada sam imao pet godina. Međutim, brzo su me uhvatili, dvije ulice niže. Imao sam sreću da sam imao dobru ekipu izvan kuće s kojom sam već u drugoj osnovnoj školi imao bend. Tada sam počeo pušiti, a nekoliko godina kasnije i piti – priča Feđa, koji je svoj život opisao u autobiografiji “Blank”.
Optužen za ubojstvo
Štukan je odrastao u Sarajevu, a adrenalin je jurio od djetinjstva, prenosi Kurir.
- Odrastao sam u lošem kvartu i svoje sam prvo ubojstvo vidio u petom razredu za vrijeme velikog odmora. Tri uboda u srce! Kasnije sam s ekipom krao automobile, harao po trafikama, čisto zbog adrenalina. Slučajno sam pokušao igrati bilijar i shvatio da sam veliki talent, pa sam napustio srednju školu. Od svoje 13. do 17. godine uglavnom sam provodio vrijeme u zadimljenim biljarskim klubovima, a usput sam svirao u raznim bendovima, konobario... Početkom 1991. otišao sam u Kotor u Crnoj Gori na turnir, zaljubio se u Sanju i ostao. Radio sam u bilijarskom klubu, a tada sam bio i makro. Imao sam pet prostitutki iz Ukrajine. Jedina mušterija koju sam našao bio je moj prijatelj Mujo. Doveo sam Natashu k njemu i on ju je kasnije oženio. Nakon mjesec dana lošeg poslovanja, preostale četiri Ukrajinke su našle novog makroa - kaže Feđa i otkriva kako je otišao iz Crne Gore:
- Došlo je do pucnjave u klubu i policija me uhvatila s tuđim pištoljem iz kojeg sam pucao u nekog idiota iz Vršca. Nisam ga ubio, jer sam naletio na prazne čahure. Trebao sam biti osuđen za pokušaj ubojstva. Bio sam u pritvoru s dvojicom rumunjskih lopova. Stalno su vrtjeli pola žileta u ustima. Naučili su me kako otvoriti lisice žiletom. Kad su me policajci odveli na suđenje, dok sam čekao poziv suca, otrgnuo sam se i pobjegao. Sjeo sam u autobus i došao u Sarajevo. Nisam smio otići do Sanje da se pozdravim.
Poziv za suđenje stiže mu u Sarajevo, ali tada počinje rat. On odlučuje da ode na ratište, da bi potom kopao "šakom i kapom" da napusti vojsku.
- Početkom rata 1992. godine priključio sam se specijalnim jedinicama Armije BiH. Pogodio sam čovjeka iz snajpera u glavu i promašio ga jer je bio predaleko. Sreća pa sam promašio! Pucao sam da ubijem i to je najstrašnija stvar koju sam ikada napravio. Nakon toga sam završio u ludnici i bio tamo godinu dana. Otišao sam kod psihijatra i rekao mu: "Dobar dan, ja sam lud. Čujem glasove. Govore mi da moram pobiti sve svoje prijatelje. Ne znam što da radim." Prva tri mjeseca bila su mi užasna, nisam se razlikovao od ostalih luđaka. Živio sam na psihijatrijskoj intenzivnoj njezi, sve je užasno smrdjelo na ljudski izmet, jer su vezani pacijenti vršili nuždu u krevetu. Jozo - simpatični sredovječni paranoični shizofreničar, koji je prije dvadeset godina nožem izmasakrirao svoje roditelje jer su ga "pokušali ubiti" tako što su mu "slomili kočnicu na biciklu", jedne je noći silovao novu pacijenticu. Bio sam vezan i nisam mogao ništa, osim zvati sestre, doktore... Terapija me ubijala, sve dok nije stigla dijagnoza, a to je psihopatija i posttraumatski stresni poremećaj. Nakon toga sam otpušten iz vojske.
Nakon izlaska iz vojske, glumac je otišao u Njemačku i nije se vratio u Sarajevo do kraja rata. Zatim upisuje Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Na pitanje kako je prošao prijemni, odgovara: "Valjda sam dobro odigrao ulogu, jer sam bio zatvoren u ludnici."
– Kako nisam završio srednju školu, našao sam vezu, kupio diplomu za 500 maraka, predao je na Akademiju i počeo studirati glumu.
Iako se činilo da se oporavlja, tragedije su se nizale.
- Izbrisao bih mnoge slike iz svog života. Najteži trenutak u mom životu bila je smrt moje djevojke Mirne. Našao sam je mrtvu u kadi! Pokušavao sam je podići iz kade, ali nisam mogao podići njeno smrznuto i ukočeno tijelo. Dotaknuo sam joj lice i poljubio je. Četiri dana kasnije spustio sam je u grob. Spavao sam u Mirninoj sobi, mjesecima vrištao od bolova. Onda sam počeo izlaziti, praviti probleme po gradu, svi su me izbjegavali. Bio sam potpuno shrvan! Htio sam da me netko ubije, jer nisam imao muda sam to učiniti. Dugo sam se krivio za to, iako nije bila moja krivnja. Pokušao sam piti, alkoholom ubiti emocije i svesti ih na minimum. To je pogoršalo stvari. Postao sam agresivan. To je bio početak mog ludila, a na kraju sam otišao još dublje, u heroin. Djedu sam ukrao 3000 maraka koje je čuvao za sahranu. Na kraju sam mu ih vratio baš kad su mu bili potrebni. Ljuljao sam se u autobusu, tramvaju, za stolom u baru, na ulici, u parkovima... Radio sam to 20-30 puta dnevno, otprilike svakih pola sata. Trebalo mi je oko 250 eura dnevno. Kako sam došao do toliko novca dnevno, ne pitajte me, ali jesam. Poznavao sam sve narkomane u gradu, ali nijedan nije bio gori od mene. Mogao sam ubrizgati tri puta veću količinu od ostalih i ostati na nogama. Moja se obitelj raspala od tuge. Bio sam na drogama 15 godina! Posljednjih nekoliko godina tog razdoblja stvarno sam bio na dnu. Volio sam staviti što više droge u žlicu, a što manje vode, kako bi ‘bljesak‘ bio što jači - kaže i otkriva kako je jednom bio klinički mrtav gotovo 20 minuta:
- Bio sam mrtav nekoliko puta od predoziranja. Funkcije mozga nula, srce ništa. Vidio sam da se tu nema čega bojati. Jednom je bio takav ‘bljesak‘ da me to odmah ubilo. Život se nije postepeno gasio i nije se postepeno vraćao, već se odmah gasio i odmah vraćao. Prošlo je dvadeset minuta. Smrt i život su se spojili, vrijeme nije prolazilo.
Trenutak koji ga je probudio dogodio se kada mu se rodila nećakinja. Imao je tešku krizu ovisnosti o drogama dok je u naručju držao tek rođenu bebu.
- Sestra mi je rodila kćer, a ja sam tu noć bio u teškoj krizi. Zvala me da dođem, da joj pomognem doći do bolnice. I ja sam s njom otišao u bolnicu i čekao pred vratima dok me nisu pustili i imala krizu na hodniku. Samo čekam da dođe jutro, da se trgovac probudi oko deset i samo o tome razmišljam. U tim mojim mislima, oko četiri-pet ujutro, dovode mi Romanu, stavljaju mi je u naručje. Nemam apsolutno nikakav odnos s tim jer sam u krizi, samo o heroinu razmišljam. Ne zanima me tada apsolutno ništa, ni moja sestra ni njezino dijete. Dali su mi dijete, a ruke su mi se gnojile. To se zove "van", kad promašiš venu i sva natekne, zagnoji se, crna je, crvena, zelena, raznih boja... Ruke su mi bile takve... Cijelo tijelo..., opisuje.
- Čelo, vratne vene, genitalije, gdje je ostao djelić krvne žile, umro je. Držim dijete u naručju i mislim da je to možda zadnji put da je vidim, da je ovo život koji se rodio, a da jedan život sada odlazi; da će joj roditelji reći da je imala ujaka koji je umro od neke vrste raka... A onda sam nekako shvatio da bi možda bilo pametnije nastaviti živjeti. Bilo me je sram umrijeti pred tim djetetom. Kunem se da mi je to dijete u tom trenutku spasilo život - kazao je Feđa.
Tada je odlučio uzeti posljednji "fiks", zatvoriti se u sobu i skinuti s droge.