Zdenka Kovačiček u četvrtak, 13. kolovoza, ponovno stiže pred splitsku publiku, ovaj put u sklopu 72. Splitskog ljeta, gdje će nastupiti zajedno s Radojkom Šverko u programu "Večer diva" na igralištu Turističko-ugostiteljske škole, s početkom u 21 sat. Dvije velike dame domaće glazbene scene i dvije karijere koje se mjere desetljećima glavni su aduti večeri posvećene ženskoj snazi i glazbi. No razgovor sa Zdenkom teško može ostati samo na najavi koncerta. Krenuli smo od Splita i njezinih pjesama, a završili u otvorenom razgovoru o glazbenoj industriji, generacijama koje su karijeru gradile desetljećima, društvenim mrežama, Arenama, diskografiji, razočaranjima i nepravdama, o kojima je progovorila i u autobiografiji.
Zdenka ni u 82. godini ne bira sigurnu zonu. Snima nove pjesme, u njima čak i repa, priprema novi album i kaže da danas napokon može birati što će raditi i na što više neće pristajati.
Split i lijepe uspomene
Split vas uskoro dočekuje na "Večeri diva". Za splitsku publiku često kažu da je među zahtjevnijima. Kakva su vaša iskustva?
– Ne znam zašto to kažu. Prema meni je splitska publika uvijek bila fantastična. Često sam pjevala u Splitu, čak i po manjim klubovima, i bilo je ludilo, krcato. Ta intimna atmosfera, jedan na jedan s publikom, možda mi je i najdraža. Pjevala sam i na Rivi, a kad je Janis Joplin bila aktualna, u HNK-u Split izvodili smo i "Love Janis". Za Split me zaista vežu lijepe uspomene.
Sada se vraćate upravo na poziv HNK-a Split. Što ste pripremili?
– Da, jako sam im zahvalna na pozivu. Dolazim sa svojim bendom. To je osam vrhunskih glazbenika i toliko smo dobro uigrani da mogu reći da je to moj najbolji program koji sam dosad imala. Ponudili su mi nastup uz Big band i sigurna sam da bi to bilo dobro, ali sve se dogovaralo dosta kasno. Za takav nastup treba napisati aranžmane, uskladiti tonalitete i odraditi probe. Nisam htjela raditi nešto na brzinu. Bit će tu "Žena za sva vremena", "Frka", "Mali crni brat", pjesme s posljednjeg albuma "Konstatacija jedne mačke", koji je bio nominiran za rock album godine, a na kraju blok Janis Joplin. To definitivno digne publiku na noge.
Koncert nosi naslov "Večer diva". Kako doživljavate riječ "diva"?
– Ponosim se ako me netko smatra divom. Ali ta se riječ danas toliko upotrebljava da je izgubila ozbiljnost i težinu. Ne može netko mlad, tko iza sebe nema dovoljno godina karijere, tek tako biti diva. Za mene je diva netko tko je iza sebe ostavio silne godine rada. I to je jako važno: nisu to godine slave. To su godine rada. Mi smo generacija koja je stvarala u zlatnoj eri naše zabavne glazbe. Opatijski i Zagrebački festival i svi tadašnji veliki festivali okupljali su vrhunske glasove. Većina tih ljudi poslije je cijeli život ostala u profesiji. U toj su generaciji Radojka, Tereza, ja… a danas su neka druga vremena – iskreno će Zdenka.
Revija Karla Lagerfelda
Danas društvene mreže nekoga mogu praktički preko noći učiniti poznatim. Je li nekada bilo teže postati zvijezda, ali lakše ostati na tom tronu?
– Jest. Naša zlatna generacija tim se poslom bavila ozbiljno, nismo ulazili u njega da bismo se obogatili. Nitko od naših pjevača nije postao milijunaš. Svi su morali teško raditi. Mi smo mala zemlja, naši se albumi nisu prodavali u milijunskim tiražama. Nismo Amerika, gdje velike svjetske dive imaju vile i milijunske zarade. Mi uglavnom živimo sasvim normalnim, skromnim životima, ali ozbiljni smo profesionalci i cijeli smo život posvetili poslu. A danas netko može postati fenomen zahvaljujući TikToku, Instagramu ili YouTubeu.
Kako gledate na to?
– To je potpuno ludo vrijeme. Postoje ljudi koji skupljaju moje stare ploče. Nedavno mi je u gostima bio jedan meni drag mladi čovjek iz Rovinja koji preko interneta traži moje prve albume. Vinili su ponovno jako popularni i neka moja stara izdanja postižu vrlo visoke cijene. Ljudi traže "Love Is a Game" na engleskom jeziku i druga izdanja, a diskografi ih drže u ladicama. Sama sam financirala tri albuma jer su bili ispred vremena i nitko ih nije htio financirati. "Frka", koju su desetljećima poslije obradili Nipplepeople, danas ima 27 milijuna pregleda na YouTubeu, a album nije reizdan. Moj prvi album iz 1978., koji sam izdala za PGP, prije nekoliko godina reizdao je jedan Austrijanac i prodavao se u trgovinama vinila po cijelom svijetu. U recenziji je napisao da je riječ o rijetkom i vrijednom izdanju koje je već tada pokazivalo koliko sam kao pjevačica bila ispred vremena. Upravo s tog albuma dizajner Karl Lagerfeld uzeo je pjesmu "Elektra" za svoju modnu reviju 2017. Njegova agentica kontaktirala je izravno sa mnom. Vjerojatno bi se nastavila i neka suradnja, možda bih bila pozvana u Pariz, ali život je poslije napisao drukčiju priču. A ovdje takva izdanja stoje u ladicama. Kod nas se, kako ja kažem, zabava dobro plaća, a kultura je besplatna. Ali tko može živjeti od ničega?
Znači li to da glazbena kvaliteta i komercijalni uspjeh više nužno ne idu zajedno?
– Po meni se taj jaz jako povećao. Ja sam pjevala jazz, imam pet jazz albuma, a svojedobno ih nisu htjeli izdavati jer su jazz tretirali gotovo kao stranu glazbu. A jazz je svjetska klasika! To vam je kao da u operi kažete: "Nećemo izvoditi ‘Carmen‘ ili ‘Nabucco‘, to je strana glazba." Pa to je svjetska kultura. Moje vrlo stare pjesme danas se ponovno slušaju. Radojkine također. A meni ostaje zagonetka: zašto evergreen teško može napuniti Arenu, dok nešto što je netko jučer čuo na internetu može? Nisam ljubomorna. Neka mladi pune Arene, skaču, plešu i vrište. Zašto ne? Ali zašto Arenu ne može napuniti jedna Radojka Šverko? Zašto je ja ne mogu napuniti? Zato što smo mi izvan te vrste masovne komercijale. Profinjena publika nikada nije bila masovna.
Uvijek svoja i pomalo buntovna
Vi se zbog toga nikada niste pokušavali prilagoditi masi?
– Nikad. Htjela sam raditi profinjene projekte, dobre tekstove i pjesme s porukama. Ali ne bježim od novog vremena. Imam dva nova singla, imam rap dijelove. Imam 82 godine i repam! Moj posljednji album bio je nominiran za rock album godine. Bila sam u konkurenciji s Damirom Urbanom i drugim sjajnim glazbenicima. Meni je ta nominacija bila kao Oscar. Eto, to mene možda čini divom. Ne sama riječ, nego to da u tim godinama napraviš nešto novo, izvedeš i to uspije.
Rekli ste – nije dovoljno nekoga nazvati divom, treba mu dati i status dive...
– Upravo tako. Radojka je žena koja je pjevala po cijelom svijetu. Može pjevati što hoće. Pjevala je u mjuziklima, bila je u filmu, prošla je nevjerojatne pozornice. Ona bi trebala imati status zvijezde broj jedan u Hrvatskoj. A kakav status stvarno ima? Ne možeš nekoga samo nazvati divom i misliti da si time sve riješio. Mene zato jako veseli ovaj poziv u Split. Oni su mene pozvali, nisam se ja nudila. To mi je velika čast. Ne moraju me uopće zvati divom, meni je dovoljno to što su me odabrali.
Spomenuli ste da vas nisu uvijek tako tretirali ni ljudi unutar glazbene industrije. O tome ste otvoreno pisali i u autobiografiji, posebno se osvrnuvši na Sinišu Škaricu.
– Jesam. Ljudi mi danas govore da sam imala hrabrosti sve to napisati. Ali zašto bih šutjela? Siniša Škarica mene je u svojoj knjizi naveo kao primjer neuspješne diskografije. Pitam se – jesam li to zaslužila? Imam deset albuma različitih žanrova, samo jazz albuma imam pet. A kada se jazz kod nas prodavao u velikim tiražama? Nikada. Ja sam s 13 godina već pjevala u duetu Hani s Nadom Žitnik. Bila sam poznata još šezdesetih. A nakon svega što sam napravila, nakon toga da se moje stare snimke desetljećima poslije prepoznaju i reizdaju u inozemstvu, da "Frka" ima milijune pregleda i da je Karl Lagerfeld uzeo moju "Elektru", on mene proglašava primjerom neuspješne diskografije. To me je jako pogodilo. Doživjela sam to kao omalovažavanje svega što sam napravila i uspjeha koje sam ostvarila, posebno onih kasnijih, koji su pokazali da su neke stvari jednostavno bile ispred svoga vremena. U autobiografiji sam mu odgovorila. To nije osveta. Imala sam pravo reći svoju stranu priče.
‘Nemoj na sve pristati‘
Kada danas pogledate mladu Zdenku, koja je pristajala na gotovo sve, što biste joj rekli?
– Rekla bih joj: "Budi pametna. Nemoj na sve pristati." Jer ja sam stvarno na sve pristajala. "Daj otpjevaj pratice" – može. "Budi gost" – može. "Dođi besplatno" – može. "Humanitarno je" – može. Sve sam prihvaćala. S jedne strane, to možda jest bilo plemenito, ali s druge strane to je bilo gubljenje vremena. Vrijeme sam mogla potrošiti na nešto kvalitetnije za svoju karijeru. Ne treba čovjek uvijek razmišljati samo o koristi. Ja ni danas tako ne razmišljam. Ali treba znati razlikovati što mu je u životu potrebno, a što nije. Neke stvari meni nisu bile potrebne. Neke su me razarale. Neke mi, mogu reći, i danas štete.
Je li vas zato autobiografija na neki način oslobodila?
– Jest. U njoj je sve, od vremena kad sam s 13 godina počela pjevati u duetu Hani pa do danas. Što sam doživjela, što sam preživjela, što me je razočaralo. Prozvala sam i neke ljude. Kad si mlad, bojiš se progovoriti jer moraš opstati i misliš da će ti se netko jači osvetiti. Danas sam si dala pravo da o nekim stvarima napišem ono što sam doživjela. Danas napokon imam i diskografa kojim sam zadovoljna, nakon svih tih godina u kojima su mi odbijali jazz i albumi su ostajali u ladicama.
Danas, dakle, puno lakše kažete "ne"?
– Konačno sam došla malo pameti! Danas dobro razmislim treba li mi nešto. Ne govorim o tome koliko ću zaraditi, nego hoću li u tome uživati i ima li to za mene smisla. Trenutačno sam u Svetvinčentu u Istri. Odmaram se, kupam se u bazenu, hladim se gemištom u hladu. S Brunom Krajcarom snimila sam duet "Pjesma životu", a zajedno ćemo imati i humanitarni nastup. Danas me vesele takvi projekti.
Otela se kontroli
Što vas nakon svih ovih desetljeća na pozornici još uvijek najviše ispuni?
– Kad dođe prava publika. Kad vidim da ljudi vole moje pjesme, da ih znaju, da sa mnom pjevaju, da reagiraju. Volim kad se između nas na pozornici i njih u publici nešto dogodi. Posebno me veseli kad prihvate nove pjesme. Posljednji singl zove se "Otela sam se kontroli skroz". To je zapravo glazbena priča moje autobiografije. Biografija je napisana, a ovo je otpjevana priča.
Važno vam je da glazba nije samo zabava, nego da ima poruku?
– Uvijek. Naravno da se publika mora zabaviti, ali ja glazbu nikad nisam izvodila samo da bi ljudi zaplesali i otišli kući. Želim nešto ispričati, poslati poruku. Zato mi je posebno zadovoljstvo što su pjesme poput "Frke" ili "Malog crnog brata" došle pravim putem do publike možda tek nakon 40 godina. Nisam razmišljala o tome hoće li biti komercijalne, htjela sam napraviti nešto što nitko drugi nije radio. A danas su te pjesme izvanvremenske.
Kad biste morali izabrati jednu pjesmu po kojoj biste željeli da vas ljudi pamte, koja bi to bila?
– Uvijek se šalim da će me pamtiti kao "onu koja je pjevala o guzici", ha-ha-ha. U "Frci" se spominje guzica, ali to je pjesnička metafora. A ja kažem: nadam se da će me ipak više pamtiti po "Ženi za sva vremena". To je poruka ženama. Voljela bih da me više pamte po ženi nego po guzici.
Nakon svih pozornica, pjesama i desetljeća karijere, postoji li još neki glazbeni san koji niste ostvarili?
– Naravno. Voljela bih održati koncert u Malom rimskom kazalištu u Puli. To mi je želja već dugo. Ondje su nastupali mnogi, održavao se i jazz festival, a mene nisu pozvali ni da održim koncert ni kao gosta. A zovu me prvom damom jazza. Eto vam apsurda. I zato se vraćamo na pitanje s početka: što znači nekoga nazvati divom ako mu ne omogućavaš prostor koji bi prema svojem radu i karijeri trebao imati? Ja tu želju i dalje imam. A kad nešto jako želiš, možda ti se jednom i ostvari.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....