John Maleš, vodeći svjetski oftalmolog, iz Sydneyja stiže u Solin! Otvara dušu: ‘Da su mi bar ovo doživjeli otac i mati‘

Solin je domaćin jedinstvenog događaja u hrvatskoj medicini: bit će mjesto susreta nekih od najuglednijih oftalmologa iz cijeloga svijeta, a koji su hrvatskog podrijetla! Pod sloganom ‘Ujedinjeni vizijom, povezani baštinom‘, na prvom svjetskom kongresu hrvatskih oftalmologa - CroOphthaCon 2026 - koji se u Solinu održava od 4. do 6. lipnja, okupit će se vrhunski stručnjaci, liječnici, znanstvenici iz Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Švicarske i brojnih drugih zemalja, povezani zajedničkim korijenima i vrhunskim profesionalnim postignućima. 

Kongres, koji organiziraju KBC Split i Hrvatsko oftalmološko i optometrijsko društvo, na ovaj način će spojiti vrhunska medicinska znanja, međunarodnu suradnju i zajedničku baštinu liječnika koji danas djeluju u najprestižnijim svjetskim zdravstvenim i znanstvenim ustanovama.

Inicijator i organizator ovog povijesnog skupa je prof. dr. sc. Kajo Bućan, prim. dr. med., FEBO, specijalist oftalmolog, subspecijalist za stražnji segment oka, predstojnik Klinike za očne bolesti KBC Split, čija je ideja povezati hrvatsku medicinsku izvrsnost, bez obzira na to gdje njezini nositelji danas žive i rade.

Vodeći australski stručnjak

Među istaknutim predavačima je i dr. John Maleš iz Sydneya, jedan od vodećih australskih stručnjaka za bolesti rožnice, kirurgiju mrene i refrakcijsku kirurgiju. Klinički je viši predavač (Clinical Senior Lecturer) pri Save Sight Institutu Sveučilišta u Sydneyju te konzultant oftalmolog i subspecijalist za bolesti rožnice u nekoliko velikih australskih bolnica - Liverpool Hospitalu, St Vincent’s Hospitalu i Concord Hospitalu. Istodobno vodi i dvije specijalističke očne ustanove, Envision Eye Centre u središtu Sydneya te South West Vision Institute u Liverpoolu.

Riječ je o liječniku koji iza sebe ima bogatu kliničku, znanstvenu i nastavnu karijeru, a posebno se istaknuo na području transplantacijske kirurgije rožnice, liječenja keratokonusa te suvremenih metoda korekcije vida. Tijekom više od dva desetljeća rada sudjelovao je u brojnim istraživanjima i međunarodnim projektima, a njegovo ime danas je prepoznato među vodećim stručnjacima za bolesti rožnice u Australiji.

Uoči dolaska u Hrvatsku razgovarali smo s dr. Malešem o njegovim hrvatskim korijenima, profesionalnom putu koji ga je doveo do samog vrha svjetske oftalmologije, najnovijim dostignućima u liječenju bolesti rožnice, budućnosti transplantacijske kirurgije te izazovima i mogućnostima koje donosi razvoj umjetne inteligencije u medicini.

Istaknuo je i koliko mu znači sudjelovanje na prvom kongresu koji okuplja oftalmologe hrvatskog podrijetla iz cijeloga svijeta te zašto vjeruje da upravo ovakvi susreti mogu otvoriti vrata novim međunarodnim suradnjama i projektima.

Ovaj kongres prvi put okuplja oftalmologe hrvatskog podrijetla iz cijelog svijeta. Možete li nam ukratko ispričati nešto o svojim hrvatskim korijenima, obiteljskoj priči i što vama osobno znači sudjelovati na ovakvom jedinstvenom skupu?

– Rođen sam u Sydneyju u Australiji. Majka Barbara Filipović potječe iz sela Aleksinica pokraj Gospića, a otac Šimun Maleš iz sela Gljev pokraj Sinja. Otac je u Australiju došao 1966., a majka godinu dana poslije. Upoznali su se u Sydneyju i ondje se vjenčali. Kao i mnogi drugi, planirali su ostati samo nekoliko godina, ali su na kraju ostali trajno.

Ja sam najstariji od troje djece, uz sestru Mariju i brata Šimuna. Roditelji su dali sve od sebe kako bi svojoj obitelji osigurali dobar život i na tome ću im zauvijek biti zahvalan. Hrvatska nam je uvijek bila vrlo važna. Moj prvi jezik bio je hrvatski, a engleski sam naučio gledajući "Sesame Street“ i polaskom u školu. Hrvatski jezik smo učili sve do kraja srednje škole, a nastavio sam ga učiti i na fakultetu, dok medicinski studij to nije učinio pomalo nepraktičnim.

Praksa u KBC-u Split

Prvi put sam došao u Hrvatsku 1994./1995. godine na tromjesečnu praksu u KBC Split. Boravio sam kod tetke i njezine obitelji u Kaštel Sućurcu, ali sam, koliko je to bilo moguće u ratnim okolnostima, putovao po Dalmaciji i Lici. Hrvatska me oduvijek privlačila, a nakon tog iskustva još i više, stoga sam se redovito vraćao u domovinu, uglavnom svake godine, osim tijekom pandemije COVID-a.

Moja supruga Mirjana, djevojačkog prezimena Peraica, kao i ja, rođena je u Australiji, a hrvatskog je podrijetla. Njezini roditelji došli su iz Livna. Volimo posjećivati rodbinu, ali i otkrivati nova mjesta i iskustva u Hrvatskoj. Meni je Dalmacija uvijek bila najdraža. Pobrinuli smo se da i naša djeca, Veronika, Šimun i Luka, dobiju hrvatsko državljanstvo, na što su također vrlo ponosni.

Kad sam dobio poziv za sudjelovanje na ovom kongresu, bio sam potpuno iznenađen i iskreno sretan! Nakon studentske prakse na hitnom prijemu nisam imao redovit kontakt s kolegama iz domovine. Život između posla i obitelji uvijek je vrlo zahtjevan. Danas su obveze ipak nešto manje, djeca su odrasla i nadam se da će ovaj kongres biti početak još bliže suradnje s kolegama iz Hrvatske i cijelog svijeta.

Volio bih da su moj pokojni otac i majka, koja je danas vrlo teško bolesna, mogli vidjeti ovaj trenutak. Siguran sam da bi bili ponosni. Posebno mi je drago što su moja supruga Mirjana i kći Veronika ovdje sa mnom na kongresu.

Profesionalni put 

Izgradili ste zavidnu karijeru u Australiji kao stručnjak za bolesti rožnice, kirurgiju mrene i refrakcijsku kirurgiju. Kako je izgledao Vaš profesionalni put i što Vas je privuklo upravo oftalmologiji?

– Studirao sam medicinu na Sveučilištu u Sydneyju. Nakon toga nastavio sam specijalističko usavršavanje u Sydney Eye Hospitalu, gdje sam završio osnovnu oftalmološku edukaciju i započeo dodatno usavršavanje iz bolesti rožnice. Kasnije sam studirao i radio u Bristol Eye Hospitalu u Engleskoj, gdje sam završio subspecijalizaciju iz bolesti rožnice, kirurgije mrene i refrakcijske kirurgije.

Tijekom studija medicine odgodio sam završetak studija za jednu godinu kako bih završio i studij Bachelor of Science (Medical), također na Sveučilištu u Sydneyju. Imao sam sreću sudjelovati u istraživanju učinaka bestežinskog stanja na mišiće u suradnji s NASA-om. Od tada me istraživački rad uvijek zanimao.

Posljednjih dvadesetak godina bavio sam se istraživanjima različitih bolesti i terapija rožnice, primjerice keratokonusa i različitih vrsta transplantacije rožnice, upravo o čemu ću govoriti i na kongresu. Prije početka specijalizacije iz oftalmologije završio sam i magisterij iz kliničke epidemiologije na Sveučilištu u Sydneyju.

– Nakon završetka edukacije počeo sam raditi istodobno u privatnom i javnom zdravstvenom sustavu, što radim i danas. I dalje surađujem sa Sveučilištem u Sydneyju. Vodim privatne klinike Envision Eye Centre i South West Vision Institute, a radim i u bolnicama Liverpool Hospital, Concord Hospital, St Vincent’s Hospital i Royal Darwin Hospital. Donedavno sam radio i u Sydney Eye Hospitalu, ali jednostavno ne možemo biti na svim mjestima odjednom.

Kad sam kao student razmišljao o budućoj specijalizaciji, prolazio sam kroz svojevrsni proces eliminacije. Na kraju me privukla oftalmologija jer pruža mogućnost da velikom broju pacijenata zaista pomognete i poboljšate kvalitetu života. Upoznao sam brojne oftalmologe s kojima sam dijelio sličan pogled na život i posao.

Oftalmologija spaja kirurgiju i klinički rad, a to mi savršeno odgovara. Volim novu tehnologiju, a u oftalmologiji se uvijek događa nešto novo. Iskreno mogu reći da sam vrlo sretan što sam odabrao upravo ovu struku. Ne postoji ništa drugo čime bih se radije bavio.

Budućnost transplantacije rožnice

Rekli ste da ćete na kongresu govoriti o suvremenom liječenju bolesti endotela rožnice i budućnosti transplantacije rožnice. Možete li nam jednostavno objasniti što je endotel rožnice i zašto je toliko važan za dobar vid?

- Rožnica je poput vjetrobranskog stakla na automobilu. Kao što vjetrobran mora biti potpuno proziran kako bismo jasno vidjeli cestu, tako i rožnica mora biti prozirna kako bi svjetlost mogla prolaziti kroz oko. Unutarnji sloj rožnice sastoji se od jednog sloja stanica koje nazivamo endotel rožnice. Njegova glavna funkcija je ispumpavanje viška tekućine iz rožnice.

Kada endotel ne funkcionira pravilno, rožnica postaje natečena. Takva rožnica više nije potpuno prozirna, nego postaje zamućena poput matiranog stakla, što značajno smanjuje kvalitetu vida. Zbog toga je endotel iznimno važan za dobar vid. Broj ljudi koji imaju problema s endotelom nije velik, ali za one koji ih imaju posljedice mogu biti vrlo ozbiljne.

Transplantacija rožnice posljednjih je godina doživjela velik napredak. Po čemu se današnje parcijalne transplantacije razlikuju od klasičnih transplantacija koje su se radile ranije?

– Promjer rožnice iznosi približno 11 milimetara, a debljina oko 0,5 milimetara. Kod klasične transplantacije presađuje se središnji dio rožnice promjera oko osam milimetara kroz cijelu njezinu debljinu. Možete to zamisliti poput kalupa za kolače. Donorska rožnica zatim se ušiva vrlo finim najlonskim šavovima. Oporavak traje više od godinu dana, a šavovi se uglavnom ne uklanjaju prije isteka tog razdoblja.

Iako rožnica nakon transplantacije postaje prozirna, dioptrija, osobito astigmatizam, često je veća nego prije operacije. Oko ostaje oslabljeno, a u slučaju ozljede mogu nastati ozbiljne komplikacije, čak i gubitak oka. Danas se sve više primjenjuju parcijalne transplantacije endotela, poznate kao DMEK metoda. U tom slučaju najveći dio vlastite rožnice ostaje sačuvan, a presađuje se samo iznimno tanak sloj tkiva.

Donorsko tkivo postavlja se u oko pomoću zračnog mjehurića, a u većini slučajeva vid se oporavi unutar mjesec dana. Dioptrija se pritom ne mijenja, a oko ne ostaje oslabljeno. U mojim istraživanjima više od 85 posto pacijenata postiglo je vidnu oštrinu 0,5 ili bolju, dok je oko 40 posto postiglo vidnu oštrinu 1,0 ili bolju. Za bolest koja najčešće pogađa osobe starije od 70 godina, to su izvrsni rezultati.

Najčešća oštećenja

Koje su najčešće bolesti ili stanja koja mogu dovesti do oštećenja rožnice i potrebe za transplantacijom?

– Najčešća stanja su: Fuchsova endotelna distrofija – nasljedna bolest endotela rožnice kod koje se vid postupno pogoršava. U početku se najčešće javlja maglovit vid ujutro, koji se tijekom dana djelomično popravi, no s vremenom se stanje postupno pogoršava. Pseudofakična bulozna keratopatija - stanje u kojem je endotel oštećen kao posljedica komplikacija tijekom intraokularne kirurgije, najčešće operacije mrene. Simptomi su slični kao kod Fuchsove distrofije, ali je u većini slučajeva vid još lošiji.

Vaše predavanje govori o zamjeni samo oštećenih dijelova rožnice. Kako je taj pristup promijenio oporavak pacijenata, uspješnost zahvata i konačne rezultate liječenja?

- Najčešći razlog slabijeg vida nakon uspješne transplantacije nije sama rožnica, nego druge bolesti oka, poput makularne degeneracije. Nove parcijalne transplantacije donose brži oporavak i bolje rezultate. Nažalost, nisu svi pacijenti kandidati za takve zahvate, ali velika većina jest. Najveće prednosti su znatno brži oporavak - manje od mjesec dana umjesto više od godinu dana - bolja kvaliteta vida, manja promjena dioptrije te čvršće i sigurnije oko nakon operacije. Osim toga, rizik odbacivanja transplantata manji je nego kod klasičnih transplantacija, što dodatno poboljšava dugoročne rezultate liječenja.

Mnoge pacijente sama riječ "transplantacija" plaši. Koliko su danas uspješne transplantacije rožnice i što pacijenti mogu očekivati nakon takvog zahvata?

– Transplantacija nije trivijalan zahvat. Operacije su tehnički zahtjevne, ali danas se uspješno izvode. Redovite kontrole nakon operacije obvezne su. Ako pacijent prihvati svoju odgovornost i pridržava se preporuka liječnika, rezultati su u velikoj većini slučajeva vrlo dobri. U Australiji se godišnje obavi oko 2000 transplantacija rožnice na populaciju od 26 milijuna stanovnika. Oko 70 posto njih odnosi se na bolesti endotela rožnice.

Rezultati su uglavnom vrlo dobri, ali transplantacija rožnice nije isto što i operacija mrene ili lasersko skidanje dioptrije, gdje nakon nekoliko mjeseci daljnje kontrole često nisu potrebne. Nitko ne želi transplantaciju, ali ako je izbor između gubitka vida i vida uz pomoć transplantacije, znam što bih odabrao.

Također moramo biti zahvalni donorima koji su svojim darom omogućili vid drugim ljudima. Bez donora, barem zasad, ne postoji rješenje za mnoge od ovih bolesnika. Donori rožnice mogu biti i osobe starije životne dobi, ponekad čak i do 80 godina. Zato potičem sve da razmisle o doniranju organa i tkiva.

Simptomi koje ne bismo smjeli ignorirati

Postoje li simptomi ili znakovi upozorenja koje ljudi ne bi smjeli ignorirati, a koji mogu upućivati na ozbiljnije probleme s rožnicom?

– Problemi s endotelom rožnice najčešće uzrokuju maglovit vid. Tipično je da je vid lošiji ujutro, a tijekom dana se djelomično poboljša. Noću se mogu primijetiti raspršena svjetla automobila, semafora ili drugih izvora svjetlosti. S vremenom se vid postupno pogoršava. Takvi problemi najčešće se javljaju kod osoba starijih od 50 godina.

Kod mlađih osoba, najčešće između 15. i 30. godine života, može se javiti bolest rožnice koja se naziva keratokonus. Ona uzrokuje iskrivljenje vida i postupno pogoršanje vidne oštrine. Rano otkrivanje keratokonusa iznimno je važno jer se u većini slučajeva može uspješno zaustaviti i liječiti.

Postoje i brojni drugi problemi s rožnicom koji uglavnom nisu toliko ozbiljni, ali zahtijevaju pregled oftalmologa. Osim smetnji vida, simptomi mogu biti crvenilo oka, bolovi, osjećaj suhoće ili osjećaj pijeska u očima. Ako niste sigurni je li riječ o ozbiljnijem problemu, uvijek je bolje obaviti pregled nego čekati.

Uz kirurgiju rožnice, poznati ste i po kirurgiji mrene i refrakcijskoj kirurgiji. Danas se mnogo govori o naprednim intraokularnim lećama. Koliko smo blizu tome da nakon operacije mrene pacijent može kvalitetno vidjeti i na daljinu i na srednju udaljenost i na blizinu?

– Ovdje govorimo o velikom broju ljudi koji nemaju ozbiljnu bolest oka, ali žele smanjiti ovisnost o naočalama i kontaktnim lećama. Kada govorimo o trajnom rješavanju dioptrije, važno je uzeti u obzir životnu dob. Kod osoba mlađih od približno 23 godine uglavnom ne preporučujem kirurška rješenja jer dioptrija još može biti nestabilna. Potrebno je da bude stabilna najmanje dvije godine prije bilo kakvog zahvata.

Između 23. i 45. godine života u većini slučajeva moguće je postići izvrsne rezultate laserskim metodama poput SMILE- a, LASIK -a ili PRK- a. Manjem broju pacijenata prikladnije su druge opcije, poput implantabilnih kontaktnih leća (ICL). Između 45. i 55. godine problem više nije samo dioptrija nego i prezbiopija, odnosno prirodni gubitak sposobnosti fokusiranja na blizinu.

Volim reći da pacijenti dolaze na pregled kada "ruke više nisu dovoljno duge" da bi pročitali tekst. U toj dobi često koristimo posebne metode laserske korekcije vida koje kombiniraju dobar vid na daljinu, srednju udaljenost i blizinu. Primjeri su Presbyond i PresbyMax, a izbor ovisi o detaljnom pregledu i razgovoru s pacijentom. Nakon 55. godine života najčešće se koriste intraokularne leće. Danas postoji velik broj različitih opcija, a tehnologija se iz godine u godinu poboljšava.

– Trifokalne leće omogućuju kvalitetan vid na daljinu, srednju udaljenost i blizinu. Nove generacije znatno su bolje od prethodnih. U početku pacijenti mogu primijetiti svjetlosne krugove oko izvora svjetlosti tijekom noći, no mozak se na to uglavnom prilagodi kroz tri do šest mjeseci. To je slično životu pokraj željezničke pruge - nakon nekog vremena vlak više gotovo ni ne primjećujete.

EDOF (Extended Depth of Focus) leće omogućuju izvrstan vid na daljinu i srednju udaljenost uz minimalan utjecaj na noćni vid. Kod svih ovih opcija pregled je važan, ali još je važniji detaljan razgovor o tome što je moguće postići, a što nije. U mojoj ordinaciji takve razgovore vodimo više puta prije konačne odluke o operaciji.

Sami sebi najveći neprijatelji

Današnji način života vezan je uz mobitele, računala i druge ekrane. Koliko su se zbog toga promijenila očekivanja pacijenata kada je riječ o kvaliteti vida nakon operacije mrene?

– Očekivanja pacijenata iz godine u godinu postaju sve veća. Srećom, tehnologija se razvija jednako brzo. Tipičan pregled i razgovor s pacijentom često traju više od dva sata jer je potrebno obaviti niz pretraga i detaljno razgovarati o očekivanjima.

Mobiteli ponekad predstavljaju izazov, ali zbog mogućnosti prilagodbe veličine slova i osvjetljenja većina pacijenata bude zadovoljna. Knjige i papir ipak su nešto zahtjevniji jer nemaju vlastiti izvor svjetlosti.

Iskreno, ponekad smo sami sebi najveći neprijatelji. Primamljivo je reći da je operacija brza, jednostavna i bez problema. Međutim, prema pacijentima moramo biti realni. Kolegama ponekad u šali kažem da bi možda trebalo manje loviti "lajkove" na Instagramu, a više vremena posvetiti razgovoru s pacijentima i razumijevanju njihovih očekivanja.

Moramo objasniti da se ne možemo vratiti na vid koji smo imali s 18 godina i da svako rješenje nosi određeni kompromis. Ako otkrijemo što je pojedinom pacijentu najvažnije, u većini slučajeva možemo pronaći vrlo zadovoljavajuće rješenje. Postoje i situacije u kojima pacijentu iskreno kažem da za njegov problem trenutačno ne postoji dobro rješenje. U takvim slučajevima bolje je ne liječiti nego obećavati ono što nije moguće ostvariti.

Umjetna inteligencija sve više ulazi u medicinu. Vidite li njezinu značajniju primjenu u dijagnostici bolesti rožnice, planiranju operacija i liječenju pacijenata u budućnosti?

– Umjetna inteligencija samo je jedan od alata, kao i svaki drugi. Već danas pomaže na više načina. Koristimo AI za snimanje konzultacija i izradu sažetaka za pacijente i liječnike. Upotrebljava se i za izračun dioptrije intraokularnih leća te za dijagnosticiranje različitih bolesti, primjerice keratokonusa. AI može pomoći u obradi i povezivanju velikih količina informacija, ali istodobno može napraviti i vrlo jednostavne pogreške.

Ne znamo točno što nas očekuje u budućnosti, ali sigurno je da ćemo umjetnu inteligenciju koristiti sve više. Kao što piloti koriste autopilot, tako ćemo i mi koristiti sve dostupne tehnologije kako bismo svojim pacijentima pružili najbolju moguću skrb. No, jednako kao što ne bih bio miran da u pilotskoj kabini nema pilota, tako vjerujem da će i u oftalmologiji liječnik uvijek ostati ključan dio procesa.

Osvrt na hrvatsku oftalmologiju

Surađujete s vodećim australskim zdravstvenim ustanovama. Kako gledate na hrvatsku oftalmologiju danas i postoje li područja u kojima bi međunarodna suradnja mogla dodatno unaprijediti struku?

– Oftalmologija se neprestano razvija i stručnjaci se redovito susreću na međunarodnim kongresima gdje razmjenjuju iskustva i upoznaju najnovija dostignuća. Također kontinuirano pratimo nova istraživanja i stručnu literaturu. Hrvati su vrlo često prisutni među predavačima i autorima važnih radova, čak i više nego što bi se moglo očekivati s obzirom na veličinu naše populacije.

Zanimljivo je da su ponekad neformalni razgovori uz kavu važniji od samih predavanja. Ne mogu izbrojiti koliko sam puta upravo na taj način započeo vrijedne međunarodne suradnje. Nadam se da će i CroOphthaCon biti mjesto na kojem će nastati nove ideje, partnerstva i prijateljstva koja će unaprijediti oftalmologiju.

Koji su po vašem mišljenju najveći pomaci koje možemo očekivati u liječenju bolesti rožnice i korekciji vida tijekom sljedećih deset godina?

– "Sveti gral" liječenja bolesti rožnice bile bi bioinženjerske rožnice koje se proizvode u laboratoriju, a ne ovise o donorima. Već postoje eksperimentalni pokušaji liječenja bolesti endotela na taj način i nadam se da će takve metode postati dostupne tijekom sljedećih deset godina. Za potpuno umjetnu rožnicu vjerojatno će trebati nešto više vremena, ali vjerujem da ćemo i do toga jednog dana doći.

Korekcija vida također stalno napreduje, iako postupno. Očekujem daljnji razvoj laserskog skidanja dioptrije i intraokularnih leća. Svi zapravo čekamo leću koja bi funkcionirala poput prirodne leće osamnaestogodišnjaka - leću koja bi mogla automatski mijenjati fokus između daljine i blizine. Istraživanja u tom smjeru traju, ali napredak je sporiji nego što bismo željeli.

Što biste savjetovali mladim liječnicima i studentima medicine koji razmišljaju o specijalizaciji iz oftalmologije?

– Oftalmologiju bih preporučio osobama koje vole precizan rad i koje se ne boje cjeloživotnog učenja. Također je važno osjećati se ugodno u komunikaciji s pacijentima. Liječenje vida i očiju velika je odgovornost i zato savjetujem studentima i mladim liječnicima da dobro razmisle o toj odgovornosti prije nego što odaberu ovaj put. No, s druge strane, malo je stvari koje se mogu usporediti s osjećajem kada dan nakon operacije skinete zavoj s oka i zajedno s pacijentom podijelite radost zbog uspješnog rezultata. Osjećam se vrlo sretnim što radim posao koji volim. Za nekoga tko teži izvrsnosti, po mom mišljenju teško je pronaći bolju profesiju.

Stručnjaci hrvatskih korijena

Na kraju razgovora dr. Maleš nije skrivao zadovoljstvo što će biti dio prvog svjetskog kongresa hrvatskih oftalmologa. Ističe da je zahvalan dr. Bućanu na pozivu i da mu je velika čast sudjelovati na skupu koji povezuje stručnjake hrvatskih korijena iz svih krajeva svijeta te vjeruje da bi upravo ovakvi susreti mogli otvoriti vrata novim suradnjama između domovine i dijaspore.

Posebno naglašava važnost dijeljenja znanja i iskustava, ne samo među razvijenim zemljama nego i s onima koje još nemaju pristup najsuvremenijim metodama liječenja. Tijekom pandemije COVID-a počeo je surađivati s organizacijom Endothelial Keratoplasty Learners Group, gdje je bio predsjednik znanstvenog odbora, a danas djeluje kao član savjetodavne skupine.

Cilj organizacije je preko interneta širiti znanje o modernim metodama transplantacije rožnice među oftalmolozima koji nemaju mogućnost redovitog sudjelovanja na kongresima ili dodatnim edukacijama, a danas nastavlja pomagati kolegama diljem svijeta, uključujući i zemlje jugoistočne Azije, gdje uz kiruršku pomoć prenosi znanje novim generacijama liječnika.

– Smatram da smo, ako imamo mogućnost pomoći, dužni to učiniti. Znanje ima najveću vrijednost kada ga dijelimo s drugima – poručuje dr. Maleš, uvjeren da medicina, osim vrhunske stručnosti, podrazumijeva i odgovornost prema kolegama i pacijentima bez obzira na to u kojem dijelu svijeta živjeli.