Skromna, gotovo neuništiva i nezahtjevna za uzgoj, čuvarkuća je biljka koju mnogi imaju na prozorskoj dasci, balkonu ili vrtu, a da pritom ni ne znaju koliko je bogata tradicija njene primjene.
Već stoljećima jedna je od najcjenjenijih biljaka u narodnoj medicini. Njezini mesnati listovi puni soka skrivaju dugu tradiciju primjene, zbog čega je mnogi nazivaju pravom prirodnom ljekarnom u tegli.
Uvijek živa
Ova višegodišnja sukulentna biljka, latinskog naziva Sempervivum tectorum, potječe iz planinskih područja Europe. Sam naziv Sempervivum znači “uvijek živa”, što dovoljno govori o njezinoj iznimnoj otpornosti. Podnosi velike vrućine, sušu, hladnoću i vrlo skromne uvjete za rast, pa uspijeva ondje gdje mnoge druge biljke ne mogu - na kamenjarima, zidovima, krovovima i u malim posudama na balkonima.
Upravo su krovovi stoljećima bili njezino prirodno mjesto. Još u vrijeme cara Karla Velikog, krajem osmog i početkom devetog stoljeća, čuvarkuća se sadila na krovovima kuća jer se vjerovalo da štiti dom od požara, udara groma i drugih nesreća. Iz tog običaja potječe i drugi dio njezina latinskog naziva tectorum, što znači “krovna”. U mnogim europskim krajevima smatrala se simbolom zaštite doma, dugovječnosti i sreće.
Bioaktivni spojevi
Osim zanimljive povijesti, čuvarkuća je poznata i po sastavu. Njezini listovi sadrže brojne bioaktivne spojeve poput tanina, biljnih sluzi, organskih kiselina, minerala i antioksidansa, zbog čega se stoljećima koristi u narodnoj medicini.
Najpoznatija je po svježem soku koji se dobiva laganim pritiskanjem lista. Tradicionalno se koristi za ublažavanje manjih opeklina, ogrebotina, posjekotina i uboda insekata jer hladi kožu i može pomoći smanjiti iritaciju. Mnogi ga primjenjuju i kod žuljeva, kurjih očiju te različitih površinskih promjena na koži.
Uhobolja i grlobolja
Jedna od najpoznatijih narodnih primjena čuvarkuće vezana je uz uhobolju. Generacijama se nekoliko kapi svježeg soka koristilo za ublažavanje tegoba i omekšavanje ušnog cerumena. Ipak, liječnici upozoravaju da se kod jače boli, iscjetka iz uha ili sumnje na puknuće bubnjića ne smiju koristiti kućni pripravci, već je potrebno potražiti liječnički pregled.
U narodnoj medicini čuvarkuća se koristila i kod grlobolje, upale desni, bronhitisa te probavnih tegoba. Listovi su se žvakali ili se od njih pripremao sok i čaj, a pojedini fitoterapeuti navode da se biljci pripisuju i blaga protuupalna, antiseptička, adstringentna i diuretička svojstva.
Prirodna kozmetika
Posljednjih godina čuvarkuća je pronašla mjesto i u prirodnoj kozmetici. Zbog visokog udjela vode i umirujućih sastojaka koristi se za njegu nadražene i suhe kože te može pomoći ublažiti crvenilo nakon izlaganja suncu.
Osim što je korisna, riječ je i o iznimno zahvalnoj biljci za uzgoj. Traži vrlo malo pažnje - najbolje uspijeva na sunčanom položaju u propusnom tlu, a zalijeva se tek kada se zemlja potpuno osuši. Lako stvara nove rozete pa se brzo širi i bez problema prezimljava na otvorenom.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da se čuvarkući ne bi trebalo pripisivati čudesna ljekovita svojstva. Iako se u narodnoj medicini spominje kod brojnih zdravstvenih tegoba, uključujući i ozbiljne bolesti, za većinu takvih tvrdnji ne postoje dovoljno kvalitetni znanstveni dokazi. Biljni pripravci ne mogu zamijeniti liječničku dijagnostiku ni propisanu terapiju.
Važno je i odakle biljka dolazi. Budući da može upijati tvari iz okoliša, za pripremu soka ili drugih pripravaka preporučuje se koristiti čuvarkuću koja nije rasla uz prometnice, industrijska postrojenja ili druga mjesta izložena onečišćenju.
Bilo da je uzgajate zbog njezine ljepote, simbolike ili tradicionalne primjene, čuvarkuća ostaje jedna od onih biljaka koje gotovo ništa ne traže, a već stoljećima imaju posebno mjesto u vrtovima i na prozorima diljem Europe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....