Iz života agorafobičarau većoj prostoriji ili na ulici uvijek hodam što bliže zidu bojim se da će mi otkazati noge ako nema zida da se naslonim čim negdje krenem, lupa mi srce i mučno mi je kamo god odem, jedva izdržim do povratka kući.. sama ne smijem van, uvijek me prati bliska osoba u gužvi se uspaničim i mislim da ću umrijeti u panici oko mene ništa nije stvarno, već neki san, glasove čujem izdaleka... u panici počnem trčati i bježati po ulici kao da živim na aparatima, ne mogu disati punim plućima |
Izvorni uzr... |