Magazin Aeon (cijeli tekst pročitajte OVDJE) opisuje dječaka koji se potpuno povukao iz škole i života, i majku koja je za njega učinila sve – mijenjala mu je razrede, olakšavala mu jutra, dogovarala posebne tretmane – dok više ništa nije pomagalo. Ta priča, tvrdi, nije usamljen slučaj: sve više djece izbjegava školu, kasni u razvojnim vještinama i teško pronalazi svoje mjesto u obrazovanju i društvu. Umjesto da probleme objašnjavamo samo "mentalnim zdravljem" i tražimo još terapeuta, autor predlaže da pogledamo što se događa puno ranije – u ranom djetinjstvu i u načinu odgoja.
Ključna je teza da je uz klasične "teške" traume (nasilje, zanemarivanje, siromaštvo) nastao novi obrazac – pretjerana zaštita djece. Roditelji su uglavnom brižni, čitaju knjige o "svjesnom" i "nježnom" roditeljstvu, prate psihologe na društvenim mrežama i žele izbjeći svaku patnju za dijete, žele umanjiti ili izbrisati i onaj najmanji stres koji bi moglo doživjeti. U praksi to često znači da djeci stalno uklanjaju male teškoće: ne moraju nositi neugodne čarape, ne moraju sjediti mirno, uvijek im se igra prilagodi da ne izgube, konflikte na igralištu odmah preuzimaju odrasli, odgađa se samostalno spavanje, vožnja bicikla, ostanak kod bake, u vrtiću, ne smije im se reći da su dobili lošu ocjenu. Djeca tada nemaju priliku uvježbavati ono što psiholozi zovu "izvršne funkcije" – čekanje, toleriranje dosade, mali neuspjeh, neugodu u društvu, gubitak u igri.
Autor predlaže da taj skup iskustava nazovemo "overprotective childhood experiences" (OCE) – zaštitnička, ali previše "omekšana" djetinjstva. Ona nisu trauma u klasičnom smislu, ali dugoročno stvaraju drugu vrstu štete: djeca sporije razvijaju samokontrolu, teže podnose frustraciju i socijalne izazove, lakše upadaju u tjeskobu i izbjegavanje. Istraživanja pokazuju da je pretjerano zaštitničko roditeljstvo povezano s lošijom regulacijom emocija, slabijim osjećajem samoučinkovitosti te višim stopama anksioznosti i depresije, dok se najbolji ishodi dobivaju kad se toplina i briga kombiniraju s jasnim granicama i očekivanjima.
Glavna je poruka teksta (cijeli pročitajte OVDJE) da smo, u želji da zaštitimo djecu od "previše" (traume, grubosti, autoritarnog odgoja), otišli u drugu krajnost – "premalo" izazova, frustracija i odgovornosti. Djeci treba sigurnost, ali jednako im treba i prostor da se susretnu s malim neugodnostima i neuspjesima, da ih uz podršku prebrode i tako steknu otpornost. Prava briga nije potpuno uklanjanje rizika, nego stvaranje niza malih, kontroliranih teškoća kroz koje dijete uči da može izdržati, oporaviti se i postupno postati stvarno samostalno.
Jer ako je dijete previše zaštićeno, činimo mu zaista medvjeđu uslugu. Ono se tada u stvarnom životu i kad odraste neće znati ponašati, život će ga sažvakati. Stoga, zaštita i ljubav da, ali ona pretjerana – nikako! Pustite dijete da bude dijete, da se igra, gušta, prima i nagrade, ali nekad se susretne i s "mikro" negativnim stvarima. Jer život nije cvijeće. Naravno da je roditelj tu branik, ali u situacijama kad je to zaista nužno, no ne treba "skakati" na svaku želju svoga mališana, niti mu treba "peglati" svaku zahtjevnu cestu koja se nalazi pred njim. Treba se nekad malo i sam potruditi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....