Da jedna 15-godišnja djevojčica voli heklati, dakle prakticirati tako arhaičnu radnju koju najčešće vezujemo uz drevne "čuvarice ognjišta" iz nekih prohujalih vremena, zanimljivost je samo po sebi. Kad čujemo pozadinu toga, pak, imamo prilično potresnu priču. Na sreću, sa pozitivnim završetkom.
Ema Ćorić iz Prološca u Imotskoj krajini preboljela je leukemiju. Prošla je strahote kakve ne želimo nikad i nikome - a imala je samo deset godina kad joj je dijagnosticirana zloćudna bolest. Pakao neizvjesne borbe je trajao godinu i pol dana, iz svoje je seoske pastorale i mirnog života malene školarke Ema odjednom izmještena u sterilno okružje bolnice, odjela Dječje Onkologije, onoga čiji prizori mogu slomiti i najjače.
Do jučer je bila okružena zelenilom, prijateljima i svojim životinjama, a onda se zatekla u bijeloj sobi koja miriše na antiseptik, sa cjevčicama i iglama u rukama, na kemoterapiji. Dvaput je izgubila kosu, ali klonula duhom nije nikad. Bila je preplavljena podrškom, ljubavi svojih požrtvovnih roditelja i sestrice, uže familije. Onih koji su je smjeli posjećivati na bolničkom odjelu s kojega se, na žalost, nisu sva djeca vratila kući.
- Sprijateljila sam se bila u bolnici s jednom cimericom - kazuje Ema, suhih očiju. Ojačala je psihološki više nego što bi trebala za nekoga svojih godina, prerano je naučila što je trajni odlazak.
‘Da odvratim misli‘
Posjetili smo obitelj Ćorić u njihovu domu u Donjem Lugu u Prološcu, gdje se bave i - safarijem. To je obiteljski obrt, ide u korak sa sve življim turizmom u Imotskoj krajini, uz to se Emin tata bavi i građevinom. Mama Ana (45) je domaćica, svo vrijeme i ljubav darovala je kćerima. Uz Emu, danas rekosmo 15-godišnjakinju ima i mlađu, devetogodišnju kći Enu.
- Sve je - bolest mislim - započelo tako da se Ema osjećala slabo, i stalno su joj po tijelu ostajale modrice. Jednom kad joj je pozlilo odveli smo je u obiteljske liječnice, a nakon pretraga krvi stanje leukocita bilo je kritično. Odmah je trebalo hospitalizirat - i danas kad se svega sjeti potreseno priča mama Ana.
Njezina Ema tada je bila malena učenica četvrtog razreda, koji je ipak uspjela završiti zahvaljujući kombinaciji prilagođene bolničke nastave i podršci iz matične, to jest područne škole u Prološcu. Dio je nastave pratila iz kuće, dio iz bolnice; kako bilo, uspješno je okončala četvrti razred, te normalno upisala peti. Jedina razlika je bila što je u školu umjesto sa dugom kosom koja je "ostala na jastuku", došla s novom, dječački kratkom frizuricom.
- Sva srića da danas postoje dobri lijekovi. Niko ne zna kako ju je to snašlo; ka grom iz vedra neba. Godinu dana je primala takozvane pametne lijekove u tri ciklusa plus kemoterapije, nismo ih brojili. Srića pa je pomoglo. Ema je skroz ozdravila - sažima njena izmučena majka, koju je iskustvo bolesti djeteta zauvijek izmijenilo. No, sad je sve dobro, osmijeh se vratio u kuću zajedno sa Emom.
A zajedno s djevojčicom, stiglo je u kuću i nešto novo: pletaće igle. Zapravo, samo jedna, dvije se koriste za pletenje.
- Ovo je heklanje, to je nešto drugo. Tu se koristi samo jedna igla, s kukicom. Ja imam svoju omiljenu, sva mi se iskrivila koliko je koristim. Ta mi je najdraža - kazuje Ema, osmjehujući se.
Za taj je, za jedno dijete blago rečeno neobičan hobi - "kriva" njezina teta.
Svaki dan se molila
- Ona mi je jednom donijela konca i iglu u posjetu u bolnici i rekla: "Evo ti da odvratiš misli, da se zabaviš". Teta, mamina sestra, inače ne plete, pa mi nije znala pokazati, ali me uputila na youtube tutorijale na engleskom. I tako ja počela heklati u bolnici, baš mi se svidilo to - vedro se prisjeća djevojčica. Baka joj je, doduše, pokazala kako heklati "u čvoriće", danas sama zna sve finese, a najviše hekla predivne torbice. Uz to, i vezice za dude i još ponešto, vlastoručno izrađuje i krunice. Materijal nabavlja online, ili odu do specijaliziranog dućana u Sarajevu.
- Drvena igla nije dobra, bolja je metalna. A poliesterski konac je najbolji, najotporniji. Sve se kasnije može prati - govori mudro, kao da je puno starija od svoje još dječje dobi.
Je li za tu strast malko zaslužna kombinacija imotsko-hercegovačkih gena, kreativnih i sklonih tradiciji? Moguće. No, Ema ima još zanimljivih hobija. Uz to je i pobožna.
- Molila san Boga svaku večer i jutri. Tako i danas. To mi je pomagalo, bilo bi mi lakše - otkriva.
- Jašim i konje, imam dva: kobilu i njeno ždribe, isto ženku. Baka ima i gudičiće, krave i kokoši, a moje su mace i dva zeca - nabraja djevojčica, ljupka ali ozbiljnog pogleda. Ne govori više no što je se pita, ali sve zapaža iza svojih malenih naočala.
I ne, nema oko samo za fini bod u heklanju. Premda svojim ručicama izrađuje unikatna djela koja skoro pa ulaze u rang primijenjene umjetnosti, a u školi rijetke zainteresirane kolegice poučava heklanju u sklopu slobodnih aktivnosti šireg projekta Mali knjižničari, u nastavku školovanja ne namjerava ići u pravcu primijenjene umjetnosti ili možda dugoročno etnologije, i slično. Ne, vidi se bitno različitoj profesiji.
- Upisala sam Medicinsku školu u Imotskom. Obožavam kemiju i fiziku, a pogotovo biologiju, volila bih studirat medicinu i postat liječnica - kazuje djevojčica, čiji budući poziv krije humanu nakanu i priču koja tjera suze na oči. No, to su sada suze radosnice i nada u novi početak jednog mladog, dugog života pred njom.
--
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....