StoryEditorOCM
ŽivotMAMA STUDENTICA

Dnevnik mlade splitske trudnice (2): Sad je jutarnja mučnina zaista postala samo jutarnja, a ne više cjelodnevna...

Piše Vanesa Lipanović Tenžera
6. travnja 2024. - 12:55

Ukoliko tražite razloge za odustati od trudnoće, možda ne bi bilo pametno čitati moje zabilješke...

Ako, pak, umijete samo odmahnuti rukom i nasmijati se svim mukama kroz koje plovim u svom slatkom iščekivanju, bit će mi drago pojadati vam se, dok vam hrabro prikazujem stvarne pejzaže trudnoće, a ne bajkovite filmske i kazališne kulise. 

Dakle, naravno da sam uzbuđena, sretna i naravno da je moj ormar već sad ispunjen šarolikim suknjicama, bodijima i čarapicama, no, o tome će govora biti nešto poslije.

Sad kanim iskoristiti priliku da se još malo požalim, ako ništa, onda barem zbog muža, valjalo bi mu ovo pokazati, pa se još udobnije ušuškati u svoj pošteno zasluženi, povlašteni položaj trudnice.  

Stoga krećem sa svojim mučninama, no valja zadržati iskren ton, pa reći da je jutarnja mučnina sad zaista postala jutarnja, a ne cjelodnevna, kakvom je donedavno, u mom slučaju, bila. Postale su moj vjerni prijatelj, odan poput psa - svako jutro me (umjesto muža!), probude, evo već, sedmi mjesec. Pomalo strepim što će biti kad nestanu, kad smo već dovdje zajedno došle.

Dnevnik mlađahne splitske trudnice (1): U 20. godini preokrenuo mi se cijeli život! Mislila sam zašto ovako rano, ali...

A problema ima sa svim agregatnim stanjima. Isprva mi je bilo teško zadržati tekućinu, budući bi i kapljica vode uzburkala moj osjetljiv želudac, a sad voda ne želi van iz mene! Toliko je ima u meni, da se bojim da će me zamijeniti za cisternu...

Zbog moje balotaste građe (a, i bataste, da priznam) mogli bi me lovci zamijeniti i za kakvu živinu. Što bi dalje bilo, ne želim razmišljati, jer trčati sigurno ne bih mogla.  

Fluidnost identiteta

Eto, tako bih vam slikovito opisala fluidnost identiteta u trudnoći. Ne identificiram se kao stara ja, jer tako se ne osjećam, a tako bogme, ni ne izgledam. Često se ne osjećam ni kao čovjek, recimo, dobijem li još jednu striju, postat ću tigar! Ne osjećam se ni kao student, više kao, pa, žongler? Od svih krasnih i časnih zanimanja na svijetu, zašto pobogu, kao žongler? Ništa ne ostavljam nedorečeno (velika sam brbljavica), pa hajmo da pojasnim.  

Dakle, osim jutarnjih mučnina, žgaravice i vodenih okova na nogama, postoji i još jedan problem. Vrijeme jednostavno nije na strani trudnica, barem ne onih koje, uz trudnoću, pokušavaju balansirati i poslovne obaveze uz završetak studiranja, a da im pritom ni muž kod kuće ne ostane gladan.

image

Naša novinarka Vanesa Lipanović Tenžera

Onima koje u brazdama svojih karakternih osobina skrivaju mazohizam (ili perfekcionizam, ali, u ovom slučaju, ovo drugo ne ide bez prvog), i kuća će morati biti besprijekornom. Sad vam je valjda jasno zašto se osjećam poput slabovidnog žonglera drhtavih ruku, koji prividno balansira s nekoliko staklenih kuglica pred mnogobrojnom publikom. 

Sve me to navelo da zaključim kako je posrijedi velika prevara, ili barem, veliki previd! Kako? Pa lijepo. Nagutala sam se slova o mučninama i hormonima, no ni spomena o rastrganom vremenu. 

Zarobljena među kazaljkama

Problematika sati i minuta koje nezaustavljivo sipe provukla se negdje ispod radara,  nije bilo o tome spomena ni na mnogobrojnim forumima koje sam bjesomučno prevrtala u potrazi za narodnim mudrostima, savjetima i suosjećanjem djevojaka koje su se, kao i ja, našle zarobljene između kazaljki sata.  

Sasvim slučajno, izgubljenu u toj nemogućnosti da prekrojim vrijeme i pokrpam sve rupe kroz koje je ono nezaustavljivo curilo, u glavu me udarila i u stvarnost vratila neugodna spoznaja krhkosti i tjelesne slabosti kojoj nisam svjedočila prije trudnoće, a čini mi se da je slična onoj koja starcima dahće za vratom onda kad primijete prve naznake starenja – ne mislim na prve sjede dlake, pa ni na prve bore na licu, već na one naznake koje prožimaju nutrinu bića koje ih osjeća, a vidljivije su drugima od ovih gore spomenutih.

Mislim na spoznaju koja se starcima tiho provlači kroz kosti, grickajući ih za dotrajale zglobove.

Dakle, kad ti večernja šetnja postane za dvjesto metara preduga. Kad ti uobičajenih pet jabuka u vrećici postane preteško, a uspon do četvrtog kata, i onih zadnjih pet stepenica do ulaznih vrata, ti se učine napornijima no jučer. Ubrzano dahtanje lišava te utjehe kako ti se samo čini.

Spoznaja da ti tvoje tijelo ne služi više, da te izdaje i da se, za razliku od duha i volje, mijenja. Umor i nemogućnost da se svijetu i sadašnjosti daš i u njima uživaš... čine se kao odlazak s ovog svijeta. Ali, to je i donošenje novog života na svijet.

Mnogo toga što želi tvoje srce, tvoje tijelo ne može, ili pak može, ali ne jednako dobro, hitro i energično kao prije.

Pravo ti se smuči od tih crvenih, prekriženih slova i riječi koje vrište - NE MOŽE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2024 09:37