Da se odmah razumijemo, ja vrlo poštujem religiozne ljude. Dapače, s vremena na vrijeme osjetim spram njih i dozu zavisti koja uopće nije zanemariva. Mislim, religiozni ljudi, za razliku od mene, računaju na povrat poreza na onome svijetu, odnosno na nadoknadu troškova na ime duševnih patnji nastalih na ovome svijetu. Njima će se, navodno, sve to vratiti jednom kad prekorače vrata raja. Meni ništa! Crnči, pati, znoji se, tegli, crkni, gubo gubava, i onda ništa. Umreš i mrtav si sveudilj! Onda otpust grijeha... Na tome toliko zavidim religioznima da mi, majkemi mile, dođe da ponekad makar odstatiram u ulozi vjernice.
Ja kad pogriješim, a ruku na srce, nije da se to često dešava, ali kad se desi, to su onda kolosalni zajebi, nema mi pomoći. Muči, kisaj u sebi, pokrij se po uši...