Za Perinu Banović život se prije tri i pol godine, kada je otkrila da ima karcinom dojke, u potpunosti promijenio. Njenim riječima radilo se o tunelu kroz koji je trebalo previše truda i vještine proći, kako bi izašlo na svijetlo dana. Svijetlo na kraju tunela u njenom slučaju nije bila šuplja fraza, ponekad ga je morala naslućivati kad je sve bilo crno, ponekad je skromno treperilo, ali dovoljno da joj da nadu kako bi izdržala.
Imala je djecu i supruga zbog kojih je morala u dubini svog bića pronaći snagu kako bi izdržala operaciju i kemoterapije. I uspjela je. Danas za sebe kaže da se ne smatra više bolesnom. Njen optimizam je zarazan za sugovornika. Kaže da je skoro nikad nije napuštao.
A za pesimizam je bilo toliko prostora u godinama koje su iza nje, da je pravo čudo kako je uspjela zadržati vedar duh. O lijepim i tužnim trenucima govori bez ustezanja.
Kako ste otkrili da imate karcinom?
2020. godine u studenom mi je otkriven sasvim slučajno, prilikom preventivnog pregleda (kojeg obavljamo svake godine) u domu zdravlja gdje inače radim. Iduće godine u veljači sam operirana u Zagrebu, na klinici Sestre milosrdnice.
Ovo mi je zapravo treći karcinom, prvo je 2014. godine bio zloćudni karcinom štitnjače, pa 2015. zloćudni melanom kože. Oba sam morala operirati, ali sam prošla bez kemoterapije i zračenja. Imala sam terapiju koju sam uzimala "na usta".
Kako je tekao proces liječenja?
Imala sam sreću u nesreći, moja rodica koja je liječnica me je povezala s doktorom Andrejem Rothom iz Sestara milosrdnica. Sve je išlo jako brzim tempom. Prva i druga operacija su bile u razmaku od mjesec dana. Nažalost, otkrilo se nakon PHD nalaza da su pozitivni i potpazušni čvorovi i zato je bilo potrebna i druga operacija. Potonula sam nakon druge operacije, baš me slomilo. Do tad sam bila mišljenja da sam jaka, da mogu ja to, ali došlo je do točke pucanja.
Što Vam je bilo najteže podnijeti u tom periodu?
Jako ružno mi je bilo pogledati se u ogledalo bez dojke, da me netko vidi. Kada bih se tuširala stavila bi prekrivač na ogledalo da si u odrazu ne bih vidjela da sam bez dojke. A bila sam vedra i vesela osoba. Nakon druge operacije je stavljena ekspander na mjesto dojke i nekoliko puta punjen. I nakon otprilike četvrtog punjena počelo je izgledati kao dojka, postalo mi je taman lakše, računala sam najgore je prošlo.
Ali onda su došle kemoterapije u svibnju. Ukupno 16 kemoterapija. To me je ubilo. Doktorica mi je rekla da ću ostati bez kose. Nakon treće kemoterapije mi je počela otpadat kosa, to je drugo što me slomilo, ja više nisam ja. Zaštitni znak je kosa, opet sam pala psihički, izaći iz kuće mi je bilo užasno teško.
Naša prethodna sugovornica nam je ispričala da je umjesto perike koristila maramu koju su joj dali iz udruge Caspera za koju vjeruje da joj je donijela sreću. Jeste li i Vi imali svoju sretnu maramu?
Hahaha, nisam imala maramu koja donosi sreću, imala sam običnu maramu. Periku nisam htjela nositi, uostalom bilo je ljeto i prevruće za nju. Ali imala sam ljude koji su mi, stvarno to vjerujem, donijeli sreću. Ja vam ne mogu to opisati dobro, ali posloži se sve.
Kako je tekao period liječenja?
Na kemoterapije sam odlazila sama, nisam htjela da itko ide sa mnom tamo. Nakon svake kemoterapije bih spavala cijeli dan i cijelu noć. Nisam imala povraćanja ni mučnine. San bi me oporavio. Naravno, fizički sam bila jako slaba, nisam mogla ništa raditi. Osjećaš se nepotreban, kao da te je većina otpisala. Ali, opet moram reći da su me spašavali tada "moji ljudi".
Kad bih se vratila s kemoterapije na vratima mog stana bi visila jedna kesa u kojoj bi bili juha, glavno jelo, predjelo i desert. Na kesi bi bio nacrtan smajlić i riječi: dobar tek tebi i tvojima. Ja nisam znala cijelo to vrijeme liječenja od koga je to da bi na kraju saznala da su to moje prijateljice dogovorile. A meni vam je to u tom trenutku bilo sve, da ne moram kuhati mužu koji dolazi s posla, djeci koja dolaze iz škole. Moji ljudi su me spasili.
Sasvim sigurno u "Vaše ljude" spada i Vaša obitelj. Kako su oni podnijeli činjenicu da Vi, njihova majka i supruga, vodite tešku borbu s neizvjesnim ishodom?
Svi su bili maksimalno posvećeni meni u tom periodu, od muža do sestre i mame. S djecom je bilo dobro u prva dva karcinoma, nisu još mogli razumjeti o čemu se radi. Treći nije baš išao glatko. Stariji je imao 14 a mlađi deset. Mlađi je bio stava: "hajde mama dva si sredila i trećeg ćeš, nema karcinom tebe, imaš ti njega". To mi je reklo dijete od deset godina
Sa starijim nije išlo najbolje. Rekao mi je: "Mama ja sam guglao, gledao na internetu, puno žena umire, mama hoćeš ti to moći, hoćeš li umrijeti?" Ja sam mu rekla: "imam tebe imam tvog brata imam tvog tatu, sve smo riješili riješit ćemo i ovo".
I onda smo riješili. Prošlo je već tri i pol godine i tu sam na nogama. Dogodovština s djecom koja mi pada na pamet je da sam imala jedan kalendar. Kad sam krenula s kemoterapijama označila sam ih na kalendaru od broja 16 do broja jedan. I kad je preostala samo jedna ja i djeca smo pjevali: "Samo jedna ostala, samo jedna ostala". To mi je bio takav vjetar u leđa...
Govorite o bolesti kao o nečemu što je iza Vas. Možete li se sjetiti trenutka kada ste o karcinomu počelu govoriti u perfektu?
U veljači su bile tri godine da sam operirana. Išla sam na pregled kod doktora Rotha, i on mi je dao putovnicu dojke pošto je to strano tijelo i može biti problema ako primjer putujem avionom. Tada mi je rekao: Perina pogledaj me u oči, ti si sad zdrava žena i možeš s ovom putovnicom gdje hoćeš, kad god hoćeš!" Toliko smo se izgrlili i otišla sam iz bolnice kao da mi se nikad ništa nije dogodilo.
Kako izgleda Vaš život danas?
Sad se više ne doživljavam kao bolesna žena. Posljedice bolesti se osjećaju na tijelu, ali živim punim plućima. Ja i muž idemo na duge šetnje, navečer čitam, odlazim plesati što mi je ispušni ventil. Čak bih rekla da mi je nešto bolje danas, okružena sam samo ljudima kojima mogu vjerovati, jednostavno se namjestilo sve. Imam besplatan trajekt, autoput...
To su neke beneficije koje mi oboljeli od karcinoma imamo. Nekako imaš sebi prioritete u glavi, vidiš da je zdravlje najvažnije, a sve ostalo može sačekati, i neopeglane muževe košulje i prašina po kući i što ja znam...
Želite li nešto reći za kraj?
Teško mi je nešto reći smisleno. Jednostavno nakon što sam ja doživjela toliko dobrote od drugih, imam potrebu odužiti se ili barem pomoći na isti način ljudima kojima je to potrebno, neki humanizam je proradio u meni. Svaka žena koja prolazi kroz tešku borbu s karcinom mora radi sebe i radi ljudi oko sebe ići dalje.
Teško je, padaš, plačeš, ali moraš dalje. Ta borba je jako uzak tunel, ne možeš ga proći na noge. Moraš čučnut kroz njega, ali ima tamo neka točkica nade i puzeći stići ćeš, ja sam stigla i nadam se da će i drugi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....