S pjevačicom Magazina Lorenom Bućan dogovorili smo razgovor na ranču Mustang kod Sinja, daleko od pozornice i šljokica. Nekoliko desetaka kilometara od pozornica, reflektora i publike koja pjeva hitove Magazina, Lorena Bućan ima jedan sasvim drugi svijet. Na Ranču Mustang kod Sinja nema mikrofona ni bine. Ima prašine, sedla, četkanja, posla i 26 konja od kojih svaki, uvjerava nas Lorena, ima svoju osobnost. A njih, naravno, baš i nije briga tko je pjevačica Magazina.
Ovdje su glavne zvijezde ipak neke druge face, točnije njih čak 26, imaju četiri noge, poprilično čvrst karakter i, za razliku od publike Magazina, ne daju se baš uvijek impresionirati. Lorena im zato ponekad i zapjeva. A otkrila nam je i kako bi se zvao konj kojeg jednog dana želi imati.
Kobila Barbie je toga dana bila malo življa nego inače. Nije dugo izlazila na teren, Lorena neko vrijeme nije bila u sedlu, pa je trebalo nekoliko minuta da se njih dvije ponovno dogovore. Malo oko tempa, malo oko pravca, a vjerojatno i oko toga tko je tu zapravo glavni.
Sve je ‘zakuhao‘ jedan rođendan
Priča je počela gotovo slučajno. Lorena je u ožujku tražila mjesto na kojem bi proslavila rođendan, ali nije htjela klasičnu proslavu.
- Htjela sam spojiti nešto što opisuje mene, a glavna stvar bila je priroda. Razmišljala sam o planinarenju, koje isto volim, ali nije baš za sve ljude. Piknik u prirodi mi je također pao na pamet, ali kompliciran. Sjetila sam se Ranča Mustang. Bila sam ovdje još kao dijete, konji su mi oduvijek bili predivni i već sam duže vrijeme htjela ponovno doći, priča nam Lorena.
Došla je na rođendan i ‘navukla‘ se..
- Ekipa s ranča napravila nam je uspomenu za cijeli život i jednostavno sam se zaljubila u konje. Rekli su mi: ‘Dođi kad god hoćeš.‘ Ja sam to, očito, shvatila doslovno...
Koliko doslovno? Od ožujka do svibnja, dok još nije krenuo žešći koncertni tempo, na ranč je znala dolaziti svaki drugi dan. A onda je za konjima ‘poludjela‘ i jedna prijateljica, pa druga...
- Na kraju smo svi poludjeli za konjima. Sve je krenulo potpuno spontano i neplanirano, a na kraju je ispalo kao jedna od boljih odluka u životu - zaljubiti se u konje.
‘Ma, jel‘ ti radiš ovdje?‘
Ovdje tek dolazimo do možda najzabavnijeg dijela cijele priče. Lorena na ranču, naime, nije zaposlena. Samo što su neki posjetitelji bili prilično uvjereni da jest. Kad su na Mustangu bila krštenja, pričesti, vjenčanja i veće gužve, a ona nije imala koncerte, znala bi zasukati rukave i provesti praktički cijeli radni dan s konjima.
- Gdje ćeš bolje učiti o konjima nego tako da budeš s njima? Vodila bih ih, boravila s njima, gledala kako funkcioniraju u velikoj i maloj gužvi, kako reagiraju na djecu... Jahanje je posebno iskustvo, ali najviše sam o njima naučila tako što sam samo bila s njima.
I onda bi netko od gostiju zastao, pogledao malo bolje pa pitao: "Ma, jel‘ ti radiš ovdje?"
- Bilo je teško ljudima objasniti: ne, ne radim ovdje, nego stvarno želim doći pomoći. Želim biti s konjima i gušt mi je to raditi. Pružalo mi je nekakav mir, ali i iskustvo s konjima. Znali bi me pitati: ‘Jesi ti Lorena?‘ Ja kažem da jesam, pa krenu pitanja i fotografiranje. A onda: ‘Pa što ti radiš na ranču?‘ Ja im kažem: ‘Pa što ne bih radila na ranču? Pogledaj kako je lijepo!‘ I onda se slože sa mnom - priča nam Lorena kroz smijeh.
Pad s konja? Pa što onda?
Romantična slika konja, prirode i zalaska sunca ima i svoju manje "lijepu" stranu. S konja se pada, a pala je i Lorena.
- Samo sam jednom pala. U toj sam situaciji čak predvidjela da ću pasti. Malo sam izgubila kontrolu, noge mi nisu bile dovoljno stisnute i u tom sam trenutku praktički odlučila baciti se sa strane.
Strah od pada nije joj dovoljan razlog da odustane.
- Kad jašeš, svi ti govore da moraš nekad i pasti. Ljudi imaju taj strah: ‘Neću na konja, past ću.‘ Ali ako ćemo tako gledati, onda ne bismo trebali ništa raditi u životu jer je sve rizik. Svaki dan sjesti u automobil je rizik. Naravno da možeš pasti s konja. Možeš pasti i sa zida.
Konji su ipak životinje od nekoliko stotina kilograma i situaciju nije uvijek moguće kontrolirati.
- Nekad konj posrne ili se nečega prepadne. To su stvari koje ne možeš predvidjeti. Nešto možeš, ali nikad ne znaš sve.
A tko je zahtjevniji - publika ili konji?
Pitali smo je ono što se mora pitati kad pjevačicu Magazina dovedeš među konje: tko je zahtjevniji, publika ili oni? Lorena se zamislila, ali vrlo brzo presudila - konji, a obrazloženje je, moramo priznati, prilično dobro.
- Naša publika nas je stvarno svugdje nevjerojatno prihvatila. Pjevaju iz petnih žila, deru se, predivni su. Sve im paše, ništa im ne smeta. Konjićima nekad ipak nešto smeta. Ali razumijem ih, nekad ti se jednostavno ne da. Nekad ti se ne sluša, nekad malo ideš testirati... Tako da, da, konji su mi definitivno zahtjevniji od publike.
Kad je na konju, nema Magazina, nema ničega. Iza cijele priče ipak postoji nešto ozbiljnije od hobija i simpatičnih anegdota, a to je mir.
- Kad sam na konju, onda sam samo na konju. Ne znam kako bih to drugačije objasnila. U tom sam trenutku potpuno prisutna.
Prisjeća se prvih treninga, kasanja, traženja ravnoteže, koncentriranja na svaku uputu.
- To je totalni fokus. Slušaš savjete ljudi sa strane i koncentriraš se samo na to. Nekad ti ne ide pa kažeš sebi: dobro, nema veze, smiri se, polako. Cijeli taj proces učenja bio mi je fenomenalan. A onda, kad neke stvari naučiš, postanu automatske.
Najdraži su joj izlasci izvan ranča.
- Kad ideš jahati u prirodu... zvukovi kopita po travi, pa po asfaltu... Ne znam kako bih to uopće opisala. Teška mirnoća.
Zanimljivo je da gotovo isti osjećaj pronalazi na mjestu koje na prvi pogled nema nikakve veze s tihim jahanjem kroz prirodu, na pozornici.
- Pjevanje mi donosi istu stvar. Kad sam na koncertu, ja sam na koncertu. Uživim se u svaku pjesmu i pokušavam je donijeti onakvu kakva jest, ali opet na svoj način. Odmalena sam takva. Baš volim tu umjetnost donošenja pjesme.
Jedno joj daje galop, drugo Magazin, a princip je, čini se, isti: biti potpuno "tu". A onda smo doznali da pjeva i konjima. Ispada da pjevačica Magazina ima i nešto ekskluzivniju publiku od one koja kupuje ulaznice za koncerte.
- Jedna kobila bila je u krugu i bila je malo napetija zbog ljudi, djece i svega oko nje. Počela sam joj kraj uha pjevati "Somewhere Over the Rainbow" i stvarno se smirila. Išla je ravno, lagano su joj se oči zatvarale...
Pjesma je od tada ostala.
- Ne znam zašto baš ta. Vjerojatno zato što i mene potpuno smiri.
Dakle, ako se jednoga dana na repertoaru Magazina pojavi "Somewhere Over the Rainbow", znamo tko ju je prvi testirao i na kome.
Pokušali smo izvući i ime najdražeg konja, ali neuspješno, na Mustangu ih je 26 i Lorena tvrdi da bi teško izdvojila samo jednoga.
- Svaki je poseban. Svaki ima svoju osobnost i nešto svoje. Ovo su konji koje jašu različiti ljudi, pa nisam s jednim uspjela stvoriti baš takvu posebnu povezanost.
Ali zato kod pjevačice postoji želja da jednog dana ima svoga konja.
- Baš bih voljela imati priliku stvoriti tu povezanost sa svojim konjem. To bi mi bilo posebno iskustvo.
Ime smo joj, čini se, već pronašli. Ujedno i odgovor na pitanje: "Kada bi konju morala dati ime po jednoj pjesmi Magazina, koja bi to bila?", a odgovor je izrekla odmah.
- Kad sam već tako brzo odgovorila na to pitanje, mogao bi se stvarno zvati Opijum. Super mi je to ime!
Dakle, Opijum zasad ne postoji, ali ime je rezervirano.
A sad malo o Magazinu...
Od Mustanga ipak se ne može potpuno pobjeći Magazinu, tek kad smo dobro "ispitali" konje, sedla i padove, dopustili smo Magazinu da se "ušulja" u razgovor. Lorena kaže da ulazak u bend nije doživjela kao spajanje "Lorene Bućan i Magazina".
- Ne gledam to na taj način. Magazin je Magazin. Ima svoju publiku već sto godina i svoje pjesme koje publika jako dobro zna.
Od vlastitih pjesama posebno izdvaja "Tvoja i gotovo", koju Magazin izvodi i na koncertima, a draga joj je i "Tihi ocean". S bivšim pjevačicama Magazina ne želi igrati igru "koja je najbolja".
- Svaka je nosila svoje pjesme, svoj stil i svoju interpretaciju. Teško je reći koja je najbolja jer to ne postoji. Svaka je različita i svaka je na svoj način najbolja.
Ali jedna joj je ipak posebno bliska.
- S Jelenom sam stvarno najbliža. Najbolje je poznajem i podržava me od moje solo karijere. Zbog toga mi je baš posebna.
A sadašnji Magazin? Izgleda da joj je s ekipom poprilično dobro sjelo ono što mnogim bendovima nakon koncerta nikako ne uspijeva, otići spavati.
- Kad sam shvatila da nakon koncerta svi idemo odmah leći i da nema baš druženja iza koncerata, rekla sam: "Bože, hvala ti!" To mi je idealno. Ja sam tip koji voli otići u sobu i odmoriti. U kombiju isto spavam koliko god mogu. Svatko je u svom svijetu, nitko nikome ništa ne duguje, ne moraš stalno pričati. Totalno smo opušteni.
A što kad bismo potpuno izbrisali Magazin ili kad sutra više uopće ne bi bilo glazbe? Bi li Lorena mogla ovako s konjima živjeti svaki dan?
- Definitivno. Moj san je imati kuću s dvorom i, ako je moguće, poljem. Biti okružena prirodom i životinjama, imati pse, mačke i svog konja. To mi je stvarno san.
Ne zvuči joj ni kao nešto nedostižno.
- Mislim da se sve može ostvariti što čovjek zamisli i želi. Svaki dan imamo izbore. I kod malih i kod velikih odluka, sve je moguće ako se tome posvetiš.
Ali prije kuće, polja i Opijuma možda ćemo dočekati jedan drugi prizor. Tonči Huljić, priča Lorena, već joj je nekoliko puta u šali spomenuo da bi na neki koncert mogla stići na konju. Problem je što ona takve šale zna shvatiti ozbiljno.
- Rekla sam mu: ako mi kaže još jednom, ja ću stvarno doći! Neću reći "ako", nego "kad". Kad bude koncert u Sinju, dolazim s konjem.
Poznavajući Sinj, konje i Lorenu nakon ovog razgovora, nama to uopće više ne zvuči kao šala. Samo još treba odlučiti hoće li to biti Barbie ili će do tada u priču već ugalopirati Opijum.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....