Prof. dr. sc. Marita Brčić Kuljiš, redovita profesorica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, jedna je od znanstvenica koja se ne zadržava samo unutar akademskih zidova. Bavi se ljudskim pravima, demokracijom, slobodom govora, migracijama i obrazovanjem, vodi Centar za istraživanje i edukaciju u području ljudskih prava, a za svoj je znanstvenoistraživački rad nagrađena i na razini Filozofskog fakulteta i Sveučilišta u Splitu.
Vrlo je društveno angažirana, ne libi se javnih istupa i otvoreno govori ono što misli, pa je često prisutna i u javnom prostoru kao komentatorica društvenih i političkih tema te sindikalna aktivistica.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju dotaknule smo se brojnih tema i izazova s kojima se znanstvenice susreću u akademskom svijetu. Govorila nam je i o svojoj ulozi mentorice te radu s mladim istraživačima, ali i o majčinstvu...
Bili ste 2023. godine na postdoktorskom usavršavanju u SAD-u, na Fulbrightovoj stipendiji i sa sobom ste tada poveli i djecu. Kolika su vam tada bila djeca? Je li i suprug bio s vama?
- Za početak, ja sam filozofkinja, a moj znanstveni rad nije povezan uz laboratorije, eksperimente pa čak ni za druge kolege, već traži vrijeme koje mogu posvetiti, da to tako kažem, svojim mislima.
Znanost, ako joj se posvetite ozbiljno, nema radno vrijeme i kada ulazite u znanstveno istraživanje, onda vas ono posve obuzme. Stoga je potreban mir, fokusiranost i mogućnost da se nekoj temi potpuno posvetite. Uz svakodnevne obveze na poslu, jer osim znanosti, mi držimo nastavu, mentoriramo, recenziramo, vodimo, sudjelujemo, pišemo i ocjenjujemo projekte, radimo na popularizaciji znanosti i još puno toga, često ne ostaje previše vremena za istinski znanstveni rad. Zato se znanstvenici najčešće prijavljuju na stipendije.
Fulbright stipendiju sam dobila 2023. godine kada su mi djeca imala 11 i 5 godina. Prvotni plan je bio da idem sama i sama ta odluka da odlazim bez obitelji je uzburkala duhove u široj obitelji. Moja mama je, recimo, pitala "Kako misliš ostaviti djecu tako dugo?". Prilikom prijave sam i navela da idem bez obitelji pa sa se shodno tome i prijavila na kraću stipendiju u trajanju od pet mjeseci. Međutim, kada sam stipendiju dobila, onda su se duhovi uzburkali i u mojoj obitelji. Moj muž je zaključio kako ipak ne može on sam s dvoje djece i na kraju smo otišli svi zajedno. Moj suprug radi od kuće tako da njemu promjena boravka nije bila nikakav problem. Odlaskom na stipendiju nije se zapravo ništa promijenilo jer smo mi ustaljeni ritam iz Hrvatske prebacili na drugi kontinent. I to je bio najveći problem jer je meni plan bio da istraživačku stipendiju maksimalno iskoristim upravo za istraživanje i pripremanje svega za knjigu koju sam planirala napisati.
Koliko je ta odluka bila zahtjevna i jeste li tada imali osjećaj da radite nešto što vaše muške kolege puno rjeđe rade, odnosno da uz znanstvenu karijeru istodobno selite i cijelu obitelj?
- Što se tiče muških kolega, uvijek prepričavam tu jednu anegdotu kada sam kolegi pomagala oko prijave na Fulbright stipendiju i tako u razgovoru ga pitam vodi li ženu i djecu, a on meni na to kaže da ne dolazi u obzir jer želi stipendiju maksimalno iskoristiti za istraživanje i pisanje, a da žena i djeca mogu doći eventualno u posjet.
Na kraju, mi smo otišli u Ameriku u kompletu i kada se gleda obiteljski, bilo nam je zbilja odlično, a što se tiče mog profesionalnog dijela, pa bio je ‘izazovan‘. Uglavnom, knjiga je objavljena prije mjesec dana jer kada sam se vratila u Hrvatsku krenule su druge profesionalne obveze. Predavanja, projektne aktivnosti, konferencije..., tako da je i knjiga trebala čekati kraće ili duže faze mira kada sam se mogla posvetiti pisanju. Balansiranje između tisuće obaveza je smrt za znanstveni rad.
Kad ste tada s djecom otišli u SAD, jeste li razmišljali da će oni jednog dana možda reći da su zahvaljujući vašoj odluci i sami odrasli uz primjer žene koja nije birala između obitelji i znanosti, nego je pokušala imati oboje?
- Vidite kako se i u tom vašem pitanju krije zamka jer sam ja eto potencijalni primjer žene koja nije birala već je pokušala imati oboje, a muškarci nikada neće biti takav primjer jer ne trebaju uopće birati. Međutim, pravo je pitanje u kojoj mjeri ja imam to oboje. Društvena, ali i biološka, prirođena neravnoteža da ne kažem nepravda zbilja pritišće žene bez obzira na posao i poziciju, a ukoliko posao traži i maksimalnu posvećenost te ‘stalno radno vrijeme‘ onda se vrlo često otvara pitanje biranja obitelj i/ili posao. A kada je riječ o ženama u znanosti, svaka žena koja je odlučila imati djecu, izabrala je obitelj, a znanost joj je postala posao, a ne poziv. Posao radiš, a poziv živiš. I tu se vodi najveća borba.
Voljela bih reći da će se situacija u budućnosti promijeniti, ali čisto sumnjam jer je majčinstvo kategorija koja ostavi žig na svakoj ženi koja ima djecu. I bez obzira na postignutu emancipaciju, ravnopravnost, karijeru itd. taj žig postaje dublji i dublji. Da s te metafizičke interpretacije prijeđem na stvarni život, možda će moja djeca jednog dana razumjeti borbu koju vodim jer želim da mi znanost bude poziv, a ne samo posao, ali mi danas zamjeraju, odnosno prigovaraju jer puno putujem, jer stalno radim. Govore "mama stalno odgovara na e-mailove" ili "svi će doći na rođendan, samo mama neće, jer će ona raditi..." S očevima nije takav slučaj. Njihov posao se shvaća ozbiljnije i kao nešto na što oni po bogu i prirodi imaju pravo. Djeca pak žele, a na to imaju i pravo, mamu koja će im biti na raspolaganju. Možda će mi netko sada prigovoriti kako je majčinstvo divno, i je, ali bih ipak voljela da je fokus djece malo ravnopravnije uređen između roditelja.
Vode li i vaši muški kolege djecu na takvu vrstu usavršavanja?
- Ma uopće nije u tome problem. Već je stvar mogućnosti izbora. Muškarac ima mogućnost izbora – hoće li voditi ili ne. I što je najgore, okolina, a i ni oni sami sebe ne bi osuđivali ako ih ne bi vodili.
Može li se uopće govoriti o potpuno ravnopravnim uvjetima za znanstvenu karijeru ako žena, uz istraživanje, nosi i velik dio brige za obitelj? Koliko ta "nevidljiva“ odgovornost utječe na napredovanje žena u akademiji?
- Potpuno ravnopravni uvjeti su ideal i teško da se ikada mogu postići. No, u slučaju položaja žena u znanosti, najčešće nije stvar prava i/ili zakonodavnog okvira, već strukturalnih odnosa, a kada u tu formulu dodamo obitelj, odnosno djecu, i same biologije. I ona je najvidljivija u toj ‘nevidljivoj‘ odgovornosti.
Zapravo, nitko ne vidi i ne zna kako ta ‘nevidljiva‘ odgovornost utječe na napredovanje žena u znanosti u akademiji, osim same te žene i svega što ona proživljava i doživljava u svojoj glavi. Jer na vani netko bi se, u mom slučaju, zapitao ‘što joj fali‘ obzirom da sam vrlo uredno realizirala sva napredovanja, bila na više različitih funkcija, bila na više različitih stipendija, uključujući i ranije spomenutu Fulbright stipendiju, dobila nagradu za znanstvenu izvrsnost Filozofskog fakulteta 2025., dobila nagradu za znanstvenu izvrsnost Sveučilišta u Splitu 2026., radim na projektima, predajem, putujem, pišem, djelujem kao sindikalna povjerenica itd. I sve je, tehnički kada se sagleda, sasvim zadovoljavajuće i funkcionalno. Međutim, opet se vraćam na onaj odnos ‘posla i poziva‘.
Ako znanstvenik i znanstvenica shvaća svoj posao kao poziv, onda on postaje vrlo specifičan jer zahtjeva veliku razinu osamljenosti, kontemplacije, misaone razigranosti, slobode i kontinuiteta rada. Većina znanstvenica i znanstvenika će vam reći kako se, nakon što su pročitali i istražili sve što su trebali, znanstveni rad mora napisati u jednom dahu jer ako prekinete misao samo na jedan dan, vraćate se na početak. Traži se maksimalna posvećenost, a jedini alat koji ponekad imate kao, na primjer u filozofiji, su vaše misli. Sada u tu računicu ubacite sav ‘nevidljiv‘ i neplaćen posao skrbi i brige za obitelj koji žena-znanstvenica treba odraditi. Ono, čistim zahod i razmišljam kako preurediti treće poglavlje u znanstvenom članku. Kada se tome nadoda i to da nemamo fiksno radno vrijeme, što znači da ne radimo od osam do 16, već, barem je tako kod mene slučaj, stalno i uvijek, a računalo se kući nikada ne gasi, onda dobijete okvir ‘ludila‘ u kojem ‘žena-znanstvenica‘ treba raditi i funkcionirati.
Vodite Centar za istraživanje i edukaciju u području ljudskih prava te radite sa studentima i mladim istraživačima. Koliko vam je važno biti mentorica mladim ženama koje tek ulaze u znanost?
- Mentorstvo je posebna aspekt našeg posla i to onaj u kojem zbilja možete pokazati i svoju ljudsku stranu jer vam je zadatak tu osobu usmjeravati, pomagati, i na određen način brinuti se o njoj u znanstvenom pogledu, ali razumjeti da ti ljudi imaju i privatni život koji stalno nosi izazove. Jako mi je drago i veselim se svakom uspjehu mladih kolegica jer znam da znanstveni rad i život uz znanstveni rad nije lagan.
Što dobra mentorica može napraviti za mladu znanstvenicu što joj nijedan pravilnik, natječaj ili institucija ne može dati?
- Izdržati. Boriti se. Biti svoja. Znam da zvuči kao niz ispraznih fraza, ali takvi izdržljivi, borbeni primjerci s integritetom su potrebni kao uzori u svakom poslu. I priznati da postoje usponi i padovi, da je rad u znanosti poziv, ali da će ga život stalno pretvarati u posao i da to treba izdržati. I naravno, držati leđa, ohrabrivati i gurati.
Postoji li nešto što danas svjesno prenosite na svoje studentice i mlađe kolegice?
- Vrlo svjesno prenosim ideju aktivizma jer još od studentskih dana organiziram prosvjede ili aktivno sudjelujem u njima. Danas djelujem kao sindikalna povjerenica na Fakultetu. Zatim važnost hrabrosti; znati se zauzeti za sebe, za istinu, za pravdu. Zato sam i uvela izborni kolegij Sloboda govora. Zatim, važnost odgovornosti, osobne i društvene, jer je neophodna kako bi nam društvo preživjelo. Za mene je sreća što je sve navedeno predmet i mog znanstvenog rada pa imam priliku o tome govoriti i na predavanjima.
Što biste danas poručili mladim ženama koje žele znanstvenu karijeru, ali žele imati i obitelj? Postoji li neka razlika iz doba kad ste i sami bili studentica do danas i je li riječ o promjeni nabolje?
- Mladim ženama koje ulaze u znanost, bez obzira jesam li direktno mentorica, ili pak kolegica, uvijek ponavljam da ne zaborave, s vremena na vrijeme, sebe staviti na prvo mjesto. To mi žene, bez obzira na profesiju, stalno zaboravljamo, pogotovo ako imamo djecu. Te naravno da se ne boje tražiti pomoć. Privatno i poslovno. To nije znak slabosti već pokazatelj zrelosti. I vjerujem da je i naše društvo dostiglo tu razinu zrelosti.
Treba stalno imati na pameti kako je znanost stoljećima bila napola istražena, napola ostvarena i napola napisana upravo zato jer je bila bez žena. Nekoć smo se javno borile sa zakonskim ograničenjima, otvorenim predrasudama, direktnom diskriminacijom, iako je danas situaciju, u našem dijelu svijeta, formalno gledajući puno bolja, sve su se te borbe nastavile na drugim razinama, a trag svega navedenog je ostao, ne samo u vidljivim i nevidljivim društvenim strukturama, nego i u našim ženskim genima. I zato mi se čini da se danas najveća borba odvije u nama samima bez obzira što radile ili što izabrale. Stoga, izabrale samo znanstvenu karijeru ili samo obitelj ili i znanstvenu karijeru i obitelj, naša borba će biti postojana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....