Otkako je krenula pošast koronavirusa majice, koje su mi lani pristajale, sad se napinju do ruba pucanja preko nečega što definitivno nisu mišići

Čudan je to, duboko uznemirujući osjećaj, ponavlja se svake noći i svakoga jutra: stan u kojemu sam usnuo nije jednako velik kao stan u kojemu sam se probudio.

Da ne bude nikakve zabune, ne mjesečarim. To je, pretpostavljam, najstrože zabranjeno otkad nam je uveden režim kućnog pritvora. Ne budim se noću ispruženih ruku, ne izlazim potom na balkon odakle se pentram kat-dva uvis, da bih se konačno ušuljao u tuđi stan potpuno nesvjestan onoga što radim. Ma kakvi, disciplinirani sam spavač koji jedva da se i mrdne u krevetu.

Moj dom, baš kao i vaš, ne može se preko noći ni stisnuti ni narasti, jer se cigle i beton ne mogu ni istegnuti ni usukati. Odakle mi onda taj tjeskobni osjećaj da se svakoga jutra iznova budim u novom, drukčijem, bitno manjem svijetu? Jer, o tome se radi,...