Kad sam bila mlada majka, a bogme i poslije, bila sam žarko zainteresirana za literaturu koja mi je, da se ne lažemo, bila od poprilične koristi u mojim roditeljskim nastojanjima.
Ono, jedna ti tetka kaže jedno, druga drugo, patronažna sestra treće, mater u svoje diple, svekrva... Šta da kažem? Izbombardirana morem kontradiktornih savjeta, često totalno blesavih, bila sam dovedena do ruba živaca.
Tipa – povij ga, ne povij ga, utopli ga, raskomodi ga, ku'š bez kape vanka, ma šta će mu kapa, doji ga pod mus, ma šta'š ga dojiti, namaži mu guzu nakon svakog mijenjanja pelena, ma šta'š ga meckati, ispast će pederast.... I slično. Prvih godinu dana provela sam u dubokom uvjerenju kako sam nekompetentna i nedorasla situaciji.
Onda sam pobjesnila i rekla: ma čekaj? Pa jebate ...