U ovom imotskom selu sve tvrde muškarčine, a svakome stih nježniji od ženskoga: Mi kad plačemo za mrcem, pivamo...; Otkrili su nam i kakve veze imaju pišanje, Tin Ujević i lumbrela

Kažiput ti pokazuje put: lijevo preko Škobaljuša, u Zagvozd. Pravo, preko Kljenovca i Lovreća, u Split. A ti ne slušaj, ne putuj: ostani... Studenije vode, vatrenijeg vina, pečenijeg kruha ni mirisnijega pršuta, ne, nećeš naći – zapisao je o znamenitom grubinskom raskrižju književnik Petar Gudelj u svojem "Putu u Imotu".

Ali zaboravio je još jednu stvar koja se u međuvremenu pokazala vrlo zanimljivom – male Grubine, koje se protežu uz cestu koja vodi u Imotski, mjesto je jedinstveno po broju pisaca, pjesnika i publicista svih vrsta, na jedva tisuću stanovika čak ih je dvanaest, a objavili su više od šezdeset knjiga!

Oduvijek je imotski kraj bio leglo pjesnika, oni i kad govore kao da pjevaju, narodna epika im je u krvi i na jeziku, a ako sami ne stvaraju rime, znat će s...