Hrvatska stari. To više nije upozorenje demografa ni projekcija za neka buduća desetljeća, nego stvarnost koju osjećaju liječnici, obitelji i cijeli zdravstveni sustav. Sve je više osoba starije životne dobi, sve više kroničnih bolesti, demencije i Alzheimerove bolesti, a istodobno je sve manje onih koji se o tim ljudima mogu i znaju skrbiti. Gerijatrija zato više nije uska medicinska grana rezervirana za nekolicinu stručnjaka, nego jedno od ključnih pitanja budućnosti svakog razvijenog društva.
Nakon razgovora s dr. Ksenijom Arbanas Kovačević, koja je za Slobodnu Dalmaciju otvoreno govorila o izazovima gerijatrijske skrbi u Hrvatskoj i potrebi bolje povezanosti zdravstvenog i socijalnog sustava, razgovarali smo i s jednim od najuglednijih hrvatskih liječnika i znanstvenika u svijetu – prof. dr. Nenadom Bogdanovićem. Ovaj svjetski priznati neuroznanstvenik već desetljećima djeluje u Stockholmu, na Karolinskom institutu i Sveučilišnoj bolnici Karolinska, gdje se bavi gerijatrijskom medicinom, neurodegenerativnim bolestima i istraživanjem Alzheimerove bolesti.
Iz perspektive švedskog zdravstvenog sustava, koji se često navodi kao jedan od najbolje organiziranih u Europi kad je riječ o skrbi za starije osobe, profesor Bogdanović govori o tome što Hrvatska može naučiti od razvijenijih zemalja, zašto će gerijatrija u desetljećima pred nama postati jedna od najvažnijih medicinskih disciplina, koliko smo danas bliže ranom otkrivanju demencije nego ikad prije, te mogu li novi lijekovi doista promijeniti tijek Alzheimerove bolesti. Njegove poruke jednako su važne liječnicima i donositeljima odluka, kao i svima koji se danas brinu o svojim starijim roditeljima ili članovima obitelji.
Povezanost zdravstvene i socijalne skrbi
Već desetljećima radite u Švedskoj, jednoj od zemalja koje se često navode kao primjer dobre skrbi za starije osobe. Kako biste opisali temeljne razlike između švedskog i hrvatskog pristupa starenju i skrbi za starije građane?
– Prije svega, važno je reći da razlika nije u znanju. Hrvatska ima izvrsne liječnike, medicinske sestre i druge zdravstvene djelatnike. Razlika je prvenstveno u organizaciji sustava i mogućnosti da se stručno znanje provodi u svakodnevnoj praksi.
U Švedskoj se već desetljećima sustavno pripremaju za starenje stanovništva. Starija osoba ne promatra se samo kroz dijagnoze koje ima, nego kroz svoju funkcionalnost, samostalnost i kvalitetu života. Cilj nije samo liječiti bolest, nego omogućiti osobi da što dulje ostane neovisna i aktivna u vlastitom domu.
Druga važna razlika jest način na koji su zdravstvena i socijalna skrb međusobno povezane. U Švedskoj postoji jasno definirana i dobro koordinirana suradnja između bolnica, liječnika obiteljske medicine, rehabilitacijskih službi, kućne zdravstvene njege i socijalnih službi. Ono što švedski model posebno razlikuje od većine drugih europskih zemalja jest činjenica da su zdravstvena i socijalna skrb za starije osobe organizirane na razini lokalne zajednice, u neposrednoj blizini mjesta stanovanja pacijenta. Obje djelatnosti funkcioniraju kao jedinstven, integriran sustav koji "diše" istim ritmom i zajednički planira te provodi skrb usmjerenu na potrebe starije osobe.
U Hrvatskoj često imamo kvalitetno razvijene pojedine dijelove zdravstvenog i socijalnog sustava, ali oni još uvijek nisu dovoljno međusobno povezani. Zbog toga velik dio koordinacije skrbi nerijetko preuzima obitelj, što predstavlja veliko opterećenje za njegove članove. Smatram da će upravo razvoj integrirane, multidisciplinarne i koordinirane gerijatrijske skrbi biti jedan od najvećih izazova, ali i najvažnijih prioriteta hrvatskog zdravstvenog sustava u godinama koje dolaze.
Hrvatska, kao i većina europskih zemalja, ubrzano stari. Smatrate li da smo kao društvo svjesni razmjera promjena koje nas očekuju u sljedećih desetak ili dvadesetak godina?
– Iskreno, mislim da još uvijek nismo dovoljno svjesni. Starenje stanovništva više nije nešto što će se dogoditi u budućnosti. Ono se događa sada. Hrvatska je već danas među najstarijim europskim zemljama, a broj osoba starijih od 80 godina nastavit će rasti. To nije samo zdravstveno pitanje. Riječ je o promjeni koja će utjecati na mirovinski sustav, tržište rada, socijalnu politiku i organizaciju zdravstvene skrbi. Imat ćemo sve više ljudi koji žive s kroničnim bolestima, demencijom i drugim stanjima koja zahtijevaju dugotrajnu podršku.
Istodobno imamo sve manje zdravstvenih djelatnika i sve manje članova obitelji koji mogu preuzeti skrb. Zato je potrebno dugoročno planiranje. Ako danas ne počnemo ulagati u gerijatriju, edukaciju i razvoj usluga u zajednici, za deset godina suočit ćemo se s problemima koje će biti mnogo teže riješiti – upozorava dr. Bogdanović.
Edukacija kao ključni faktor gerijatrijske skrbi
Koje su ključne komponente kvalitetnog gerijatrijskog sustava koje bi svaka država trebala razvijati kako bi odgovorila na izazove starenja stanovništva?
– Na prvo mjesto uvijek stavljam edukaciju. Bez educiranih studenata te liječnika, medicinskih sestara i drugih stručnjaka nema kvalitetne gerijatrijske skrbi. Drugi važan element jest rano prepoznavanje problema. Danas imamo alate kojima možemo rano otkriti kognitivne promjene, pothranjenost, sarkopeniju, rizik od padova ili probleme povezane s velikim brojem lijekova koje starija osoba uzima.
Treći stup suvremene gerijatrije sveobuhvatna je gerijatrijska procjena. To znači da ne promatramo samo bolest, nego cjelokupno stanje osobe – njezino fizičko zdravlje, funkcionalnost, mentalno zdravlje, prehranu i socijalnu situaciju. I konačno, gerijatrija je timska medicina. Nijedan stručnjak sam ne može odgovoriti na sve potrebe starijeg pacijenta. Potrebni su liječnici, medicinske sestre, fizioterapeuti, radni terapeuti, nutricionisti i socijalni radnici koji zajedno rade prema zajedničkom planu skrbi.
U Hrvatskoj se često govori o nedostatku mjesta u domovima za starije, manjku zdravstvenog osoblja i preopterećenosti obitelji. Kako je to pitanje organizirano u Švedskoj i što bismo mogli naučiti iz njihova modela?
– Domovi za starije važan su dio sustava, ali ne mogu biti jedino rješenje. Švedski model temelji se na tome da osoba ostane u vlastitom domu što je dulje moguće. Zbog toga postoji razvijena mreža kućne njege, rehabilitacije i socijalnih usluga. Kada osoba izađe iz bolnice, ne prepušta se sama sebi, nego dobiva plan daljnje skrbi.
Mislim da je to jedna od važnih lekcija za Hrvatsku. Nije dovoljno samo povećavati broj mjesta u domovima. Potrebno je razvijati usluge koje pomažu starijim osobama da ostanu funkcionalne i neovisne u vlastitoj zajednici i u svojem domu. Također, potrebno je pružiti više podrške obiteljima, koje danas nose najveći dio tereta skrbi.
Nedostatak koordinacije i pomoći u svakodnevnom životu
Koliko je važna povezanost zdravstvene i socijalne skrbi kada govorimo o starijim osobama, te gdje najčešće nastaju problemi ako ta povezanost nije dovoljno dobra?
– To je jedno od ključnih pitanja moderne gerijatrije. Starija osoba često ima više kroničnih bolesti, uzima velik broj lijekova i istodobno treba pomoć u svakodnevnom životu. Takvom pacijentu nije dovoljna samo medicinska skrb. Problemi najčešće nastaju nakon otpusta iz bolnice.
Pacijent se vrati kući bez jasnog plana, obitelj ne zna kome se obratiti, informacije se ne prenose dovoljno kvalitetno između različitih dijelova sustava, a odgovornost se prebacuje s jedne razine na drugu. Rezultat su ponovne hospitalizacije, pogoršanje zdravstvenog stanja i veliko opterećenje za obitelj. Zato često govorim da najveći problem nije nedostatak pojedinih usluga, nego nedostatak koordinacije među njima na dobrobit pacijenta.
Velik dio vaše karijere vezan je uz istraživanje Alzheimerove bolesti i drugih neurodegenerativnih poremećaja. Svjedočimo li danas svojevrsnoj epidemiji demencije ili je riječ o tome da ljudi žive dulje pa bolest postaje sve vidljivija?
– Radi se o kombinaciji više čimbenika. Ljudi danas žive dulje nego ikad prije, a dob je najveći poznati čimbenik rizika za razvoj demencije. Istodobno je dijagnostika značajno napredovala pa danas prepoznajemo bolesti koje su prije često ostajale nedijagnosticirane ili su se jednostavno pripisivale "normalnom starenju".
Međutim, nije riječ samo o produljenju životnog vijeka. Sve više znanstvenih dokaza pokazuje da na rizik razvoja demencije značajno utječu i čimbenici povezani s načinom života te općim zdravstvenim stanjem stanovništva. Arterijska hipertenzija, šećerna bolest, pretilost, tjelesna neaktivnost, pušenje i socijalna izolacija danas su među najvažnijim promjenjivim čimbenicima rizika za razvoj demencije.
Zbog toga demencija više nije samo medicinski problem pojedinca, nego jedan od najvećih javnozdravstvenih izazova 21. stoljeća. Očekuje se daljnji porast broja oboljelih, zbog čega je rano prepoznavanje kognitivnih smetnji i pravodobna dijagnostika potrebno započeti već na razini primarne zdravstvene zaštite. Liječnici obiteljske medicine imaju ključnu ulogu u prepoznavanju prvih simptoma i upućivanju bolesnika na daljnju obradu. Zdravstveni sustav stoga mora biti organizacijski i kadrovski spreman odgovoriti na sve veće potrebe ove skupine bolesnika.
Novo razdoblje u liječenju Alzheimerove bolesti
Koliko se promijenilo naše razumijevanje Alzheimerove bolesti u posljednjih dvadeset ili trideset godina?
– Promjena je golema. Kada sam započinjao svoj rad u ovom području, Alzheimerova bolest uglavnom se dijagnosticirala tek kada su simptomi već bili jasno izraženi i kada je značajan dio moždanog tkiva bio nepovratno oštećen. Danas znamo da bolest započinje mnogo ranije, vjerojatno desetljeće ili dva prije pojave prvih simptoma. To je možda najvažnija promjena u našem razumijevanju bolesti.
Također, danas raspolažemo biomarkerima iz krvi i likvora te sofisticiranim metodama snimanja mozga koje omogućuju puno raniju i precizniju dijagnozu. Drugim riječima, pomaknuli smo se od prepoznavanja posljedica bolesti prema prepoznavanju samog biološkog procesa koji dovodi do bolesti. To otvara potpuno nove mogućnosti za liječenje, ali i za prevenciju.
Danas se mnogo govori o novim lijekovima za Alzheimerovu bolest. Koliko su oni doista revolucionarni i mogu li promijeniti tijek bolesti ili zasad govorimo tek o ograničenim pomacima?
– Novi lijekovi važan su korak naprijed jer prvi put imamo terapije koje djeluju na samu biologiju bolesti, a ne samo na njezine simptome. Međutim, važno je biti realan i izbjeći stvaranje nerealnih očekivanja. Ti lijekovi ne liječe Alzheimerovu bolest i ne vraćaju izgubljene funkcije. Ono što mogu jest značajno usporiti napredovanje bolesti kod određenih skupina pacijenata, osobito kada se primijene u vrlo ranim stadijima.
To možda nekome zvuči kao mali pomak, ali za pacijenta i njegovu obitelj nekoliko dodatnih mjeseci ili godina očuvane samostalnosti može imati golemu vrijednost. Nalazimo se na početku novog razdoblja u liječenju Alzheimerove bolesti. Kao što su bila potrebna desetljeća za razvoj učinkovitih terapija za kardiovaskularne bolesti ili rak, vjerujem da ćemo i ovdje svjedočiti daljnjem napretku.
Alzheimerova bolest i druge demencije često postupno mijenjaju život cijele obitelji, jer zbog njih starije osobe s vremenom postaju ovisne o tuđoj pomoći. Koje prve znakove ljudi i njihove obitelji najčešće zanemaruju, a mogli bi upućivati na početak bolesti?
– Najčešće se zanemaruju promjene koje nastaju postupno. Ljudi često kažu: "Pa dobro, svi ponekad nešto zaboravimo." To je točno, ali postoji razlika između povremenog zaboravljanja i problema koji počinju utjecati na svakodnevni život. Primjerice, osoba počinje ponavljati ista pitanja, zaboravlja nedavne razgovore, teže organizira svakodnevne aktivnosti ili se gubi na mjestima koja su joj nekada bila potpuno poznata.
Ponekad prve promjene nisu vezane uz pamćenje, nego uz ponašanje. Osoba postaje povučenija, gubi interes za aktivnosti koje je prije voljela ili pokazuje promjene raspoloženja koje za nju nisu bile karakteristične. Upravo zato važno je reagirati na vrijeme. Danas imamo mogućnost postaviti dijagnozu mnogo ranije nego prije, a upravo tada liječenje ima najveći učinak.
Može li se Alzheimerova bolest spriječiti ili barem odgoditi? Koje životne navike, prema današnjim znanstvenim spoznajama, najviše štite mozak u starijoj dobi?
– Prema najnovijim procjenama, gotovo polovina slučajeva demencije mogla bi se spriječiti ili odgoditi djelovanjem na promjenjive čimbenike rizika. Drugim riječima, možemo utjecati na čak 43 posto čimbenika rizika za razvoj demencije. To znači da zdravlje mozga ne počinje u sedamdesetoj ili osamdesetoj godini života. Ono se gradi tijekom cijelog života.
Najvažniji su zaštitni čimbenici redovita tjelesna aktivnost, kontrola krvnog tlaka, šećera i kolesterola, prestanak pušenja, umjerena konzumacija alkohola, kvalitetan san i održavanje mentalne aktivnosti. Jednako su važni socijalni kontakti. Ljudi su društvena bića i mozak najbolje funkcionira kada ostajemo povezani s drugima, učimo nove stvari i sudjelujemo u aktivnostima koje imaju smisla.
Poruka je zapravo vrlo optimistična: iako ne možemo promijeniti genetiku ili dob, možemo utjecati na veliki dio čimbenika koji određuju rizik razvoja bolesti – naglašava dr. Bogdanović.
Usamljenost kao najveći problem starije populacije
Često se kaže da je usamljenost jedan od najvećih problema starije populacije. Koliko socijalna izolacija utječe na mentalno i kognitivno zdravlje starijih osoba?
– Utjecaj je mnogo veći nego što se donedavno mislilo. Danas postoje vrlo čvrsti znanstveni dokazi da je socijalna izolacija povezana s povećanim rizikom od depresije, anksioznosti, kognitivnog pada, pa čak i prerane smrtnosti. Usamljenost nije samo emocionalni problem. Ona ima mjerljive posljedice na zdravlje mozga i cijelog organizma.
Tijekom godina rada u gerijatriji naučio sam da su društveni odnosi često jednako važni kao i lijekovi koje propisujemo. Starija osoba koja ima osjećaj pripadnosti, sudjeluje u životu zajednice i održava kontakte s obitelji i prijateljima obično ima bolju kvalitetu života i bolje zdravstvene ishode. Zato borbu protiv usamljenosti treba promatrati kao važan javnozdravstveni cilj.
Impresioniran švedskim odnosom
Što vas je tijekom rada u Švedskoj najviše impresioniralo u odnosu društva prema starijim osobama i njihovoj ulozi u zajednici?
– Ponajprije bih izdvojio poštovanje prema autonomiji starije osobe. U Švedskoj se vrlo ozbiljno shvaća pravo svakog pojedinca da sudjeluje u donošenju odluka o vlastitom životu, bez obzira na dob. Starije osobe ne promatraju se kao pasivni korisnici zdravstvenih i socijalnih usluga, nego kao ravnopravni članovi društva s pravom na izbor, dostojanstvo i samostalnost.
Posebno me je impresionirala spremnost sustava da kontinuirano ulaže u očuvanje funkcionalne neovisnosti starijih osoba. Cilj nije samo produljiti životni vijek, nego omogućiti da starije osobe što dulje žive kvalitetno, samostalno i dostojanstveno. To je pristup koji bismo trebali još snažnije razvijati i u Hrvatskoj.
Još jedan čimbenik koji smatram iznimno važnim jest odnos društva prema starijim osobama. U Švedskoj je ageizam, odnosno diskriminacija ili omalovažavajući odnos prema starijim osobama zbog njihove dobi, sveden na sporadične pojedinačne slučajeve i društveno je neprihvatljiv. Nisam siguran da se isto može reći za Hrvatsku. Mislim da još uvijek moramo raditi na jačanju kulture poštovanja prema starijim osobama i prepoznavanju njihova doprinosa društvu, neovisno o njihovoj dobi.
Kada biste danas hrvatskim donositeljima odluka mogli dati preporuke za unaprjeđenje skrbi o starijim osobama, koje bi one bile?
– Prva preporuka bila bi sustavna edukacija. Potrebno je značajno povećati zastupljenost gerijatrije u obrazovanju liječnika i drugih zdravstvenih profesija. Druga preporuka bila bi stvaranje istinski integriranog modela skrbi koji povezuje primarnu zdravstvenu zaštitu, bolnice, rehabilitaciju, domove za starije osobe i sustav socijalne skrbi.
Treća preporuka odnosi se na organizaciju rada. Potrebno je prilagoditi postojeće normative i administrativne procedure stvarnim potrebama gerijatrijskih bolesnika, jer stariji pacijenti zbog multimorbiditeta, funkcionalnih ograničenja i složenih zdravstvenih i socijalnih potreba zahtijevaju više vremena te multidisciplinarni i timski pristup.
Četvrta preporuka jest uspostava jedinstvenog elektroničkog zdravstveno- socijalnog kartona za svakog pacijenta. Takav objedinjeni elektronički zapis omogućio bi da se svi relevantni zdravstveni i socijalni podaci nalaze na jednom mjestu te budu dostupni svim ovlaštenim pružateljima skrbi. Time bi se poboljšala koordinacija između različitih razina zdravstvene i socijalne zaštite, smanjilo nepotrebno ponavljanje pretraga i administracije te osigurala kvalitetnija, sigurnija i kontinuirana skrb za starije osobe.
Budućnost gerijatrije u Europi
Kakvu budućnost vidite za gerijatriju u Europi? Hoće li ona u sljedećim desetljećima postati jedno od najvažnijih područja medicine?
– U to uopće ne sumnjam. Demografske promjene kojima danas svjedočimo temeljito mijenjaju zdravstvene sustave diljem Europe. Sve veći broj pacijenata bit će starije životne dobi, s više kroničnih bolesti i složenim potrebama. Gerijatrija više nije uska specijalnost rezervirana za mali broj stručnjaka. Ona postaje način razmišljanja koji će biti potreban gotovo svim granama medicine, a osobito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mislim da ćemo u sljedećim desetljećima svjedočiti snažnom razvoju gerijatrije, gerontologije, prevencije krhkosti i personalizirane skrbi za starije osobe. Gerijatrija nije medicina za starije, nego specijalizacija koja rješava medicinsku kompleksnost starije dobi.
Što biste poručili ljudima koji se danas brinu za svoje starije roditelje ili članove obitelji i često imaju osjećaj da su u toj brizi prepušteni sami sebi?
– Prije svega, rekao bih im da njihov osjećaj nije neuobičajen. Mnoge obitelji danas nose velik teret skrbi za svoje najbliže. Iako zakon propisuje obvezu djece da se skrbe o svojim starijim roditeljima, važno je razumjeti da nitko ne može dugoročno sam nositi zdravstveno, socijalno i emocionalno opterećenje skrbi za teško bolesnu osobu.
Zato je važno na vrijeme potražiti pomoć, informirati se o dostupnim pravima i uslugama te uključiti zdravstvene i socijalne stručnjake kad god je to moguće. Traženje pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema bolesniku, ali i prema vlastitom zdravlju.
Jednako je važno da njegovatelji vode računa o sebi. Često su toliko usmjereni na potrebe člana obitelji da zanemaruju vlastito fizičko i psihičko zdravlje, što dugoročno može dovesti do iscrpljenosti i izgaranja.
Na kraju, želim poručiti da je briga za starije osobe izraz ljudskosti, solidarnosti i međugeneracijske odgovornosti. Društvo koje se zna organizirano i dostojanstveno skrbiti o svojim najstarijim članovima pokazuje svoju zrelost, razvijenost i poštovanje prema vlastitom dostojanstvu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....