StoryEditor
ŽivotKino Bačvice

Večeras će Splićani premijerno gledati ‘Mater‘, s glumicom Darijom Lorenzi Flatz pričali smo o filmu i životu: Dalmatinski mentalitet mi je blizak

2. srpnja 2020. - 11:29
Darko Tomaš/Hanza Media

Na vijest o bolesti majke Jasna se vraća iz Njemačke u dolinu Neretve da bi se o njoj brinula. Čak i prikovana za krevet, majka zrači snažnim autoritetom. Dani prolaze, a njih dvije zapliću se u mrežu zamjeranja, od kojih je Jasna očajnički pokušavala pobjeći. Hoće li joj uspjeti suprotstaviti se ili će nestati pod njezinim teškim zagrljajem?, okosnica je filma "Mater" redatelja Jure Pavlovića, koji će se večeras premijerno prikazati u ljetnom kinu "Bačvice", čime će se otvoriti 13. izdanje Festivala mediteranskog filma Split.

Autentičan dalmatinski uradak u kojemu su glavne uloge ostvarile jedna od naših najcjenjenijih glumica, Daria Lorenci Flatz (44), te glumačka diva Neva Rošić (85) svjetsku je premijeru imao krajem 2019. u Estoniji, a prikazan je i na beogradskom FEST-u ovog ožujka, kad je nagrađen kao najbolji film regije. Prije nego što film krene u život na platnima diljem Hrvatske, razgovarali smo s jednom od junakinja filma, Dariom Lorenci Flatz, koja će prisustvovati splitskoj premijeri.

image
Film 'Mater'
Promo

Kako vam je bilo ući u lik Jasne? Jeste li imali neke posebne pripreme?

- Prije svake uloge razmišljam kako bih sebe stavila u tu situaciju. Metković, u kojem se događa radnja, kao i cijeli taj dalmatinski mentalitet jako mi je blizak jer sam rođena u Sarajevu. Slične su to kulture. I sama sam poput Jasne otišla iz svog radnog grada i često imam trenutke kad mu se vraćam.

Ljekoviti prijemni ispit

Zadnji vaš boravak tamo bio je na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu. Prati li vas još onaj prepoznatljivi sarajevski duh?

- Rat je bio težak, najgori. Napustila sam Sarajevo sa samo šesnaest godina i došla baki u Zagreb. Kad se samo sjetim onih izbjegličkih kartona na osnovi kojih ste dobivali pomoć... Uf, teško jedno razdoblje, puno emocija. Moje je djetinjstvo bilo prekrasno. Išla sam na balet, roditelji su pripadali srednjoj jugoslavenskoj klasi, radili su oboje na televiziji Sarajevo, tata kao redatelj, mama u dokumentaciji. Nisam imala ni puno manje ni puno više od drugih. Duh mog grada osjeti se i dalje, uvijek će biti dio mene. Premda mi više ne nedostaje toliko kao prije. Jednostavno život prolazi, ide dalje... Drago mi je što sam ljubav prema Sarajevu prenijela na trojicu svojih sinova. Tamo imam i malu sestru iz tatinog drugog braka, kojoj je trinaest godina, pa se vole igrati s njom.

Tijekom tinejdžerskih dana u Zagrebu ste, da biste preživjeli, konobarili, čistili kafiće, čak ste jedno vrijeme imali i anoreksiju, o čemu otvoreno pričate... Kako ste crpili snagu?

- Ne znam ni sama. Anoreksiju sam dobila baš tih ratnih godina u srednjoj školi. Kad me prve godine nisu primili na glumu konobarila sam, čistila... Oporavak je krenuo nakon što sam ponovno otišla na prijemni i uspjela upisati Akademiju. Bilo je to ostvarenje svih mojih snova. Osjećala sam se kao da sam dobila neko svoje mjesto u svijetu, smisao, novi životni početak.

Te '95., kad ste upisali glumu, dogodio se i vaš prvi susret s Nevom Rošić, koja vam u filmu "Mater" glumi mater.

- Tako je! Neva je bila na prijemnom i kasnije dvije godine moja profesorica. Ovo nam je prva profesionalna suradnja. Pamtim je kao veliki autoritet, mamu, nekoga tko me uveo u svijet umjetnosti. Za vrijeme studentskih dana bila sam vrijedna i radišna, ali isto tako teška i nezrela u smislu prihvaćanja tuđih savjeta i uputa. Sjećam se da bih to uvijek doživljavala bolno, kao da mi netko nešto oduzima, kao da ne vrijedim. Sve bih shvaćala kao kritiku, počela bih plakati ili nastojala sakriti suze. Neva je tada nastupala kao prava pedagoginja i pomogla mi jer me pustila da se sama razvijam. Napravila mi je time veliku uslugu jer kad ljudi sami sazrijevaju dođu do spoznaje da moraju prihvatiti i čuti nešto koliko im god to bilo bolno.

image
Darko Tomaš/Hanza Media

Koja vam se scena u "Materi" najviše urezala u sjećanje?

- Ima ta jedna svađa kad optužujem mater za jedan ožiljak koji mi je napravila. Iako teška scena, ne bojim se takvih snimanja. Mnogo sam se mučila s izgovorom njemačkog jezika jer Jasna živi u Njemačkoj. To je bilo zahtjevno i izazovno, tim više što su sve scene u filmu snimane u jednom kadru, pa nisam mogla pogriješiti. Kasnije u montaži to ne bi bilo dobro.

Imao sam prilike pogledati film i mogu vam reći da stvarno zvučite kao da ste rođeni u Njemačkoj. Svaka čast.

- Drago mi je to čuti. Puno mi je pomogla Hani Domazet, asistentica na filmu. Dok sam spremala taj dio scenarija boravila sam na Visu pa smo svaki dan radile preko Skypea, slala mi je i snimke tih monologa. Ponavljala sam ih i ponavljala satima sve dok ih nisam počela izgovarati kao prava Njemica (smijeh).

Tijekom 40-ak dana snimanja u ljeto i ranu jesen 2018. s vama su u Metkoviću bili i vaša vlastita mama, kao i trojica sinova.

- Mama živi u Belgiji, ne viđam je često, drago mi je da sam je mogla dovesti. Djelovala je na mene inspirativno. Osim toga, najmlađem sinu tada je bilo tek godinu i pol dana, blizanci su imali i neke školske zadatke, pa su tu mama i baka bile od velike pomoći jer smo svaki dan snimali po deset sati.

Živjeti s koronom

Kakav odnos imate s mamom?

- Od svoje šesnaeste godine ne živim s roditeljima. Kad ste u tako ranoj dobi odvojeni od njih, prisiljeni ste odrasti preko noći. U puno ste situacija sami, nemate oslonac obiteljskog doma, naučite biti čvršći. Ali mama je uvijek bila tu za mene.

Jedna ste od naših najnagrađivanijih i najzaposlenijih glumica. Jeste li zadovoljni glumačkim statusom koji imate u Hrvatskoj?

- Mislim da mogu biti zadovoljna. U zagrebačkom HNK sam prvakinja drame, imam svoj dječji studio za ples, glumu i likovnu umjetnost. Redovito snimam, iako je ženskih uloga kod nas na televiziji i filmu puno manje nego muških. Znam da mogu još više snimati, ali sretna sam jer sam jedna od rijetkih glumica koja u tome ima kontinuitet.

Čini mi se da vam redatelji uvijek dodjeljuju uloge snažnih žena. Sviđa li vam se to?

- Drago mi je da me doživljavaju kao jaku i energičnu. Ipak, mi glumci znamo upasti u tu jednu ladicu prema kojoj onda dobivate angažmane. Moram priznati da bih voljela igrati nešto drukčije karaktere jer se ne osjećam kao neka jaka, zajeb..., zeznuta žena nego više kao mimoza. Znaju mi reći da često izgledam strogo, drčno, ali nije tako. Guštam ja u tim ulogama, ali voljela bih napokon dobiti priliku da igram nježnu, zaljubljenu ženu. No nikako da mi je ponude.

Uz mnoge druge kolege glumce nedavno ste potpisali apel u kojem od skupštine grada Zagreba tražite hitnu isplatu sredstava za javne potrebe u kulturi. Koliko je kriza utjecala na umjetnost? Osjećate li posljedice?

- Sve se promijenilo, stalo. Otkazuju se već zakazana snimanja, predstave... Imam sreću što sam na redovnoj kazališnoj plaći pa u tom smislu nisam egzistencijalno ugrožena. Nažalost, puno mojih prijatelja, slobodnih umjetnika, u jako su teškoj i neizvjesnoj situaciji. Važno je pokazati da je kultura potrebna te da se mi glumci, a i svi drugi u ovoj industriji - ne damo. Nadam se da ćemo i uz koronu pronaći način da radimo.

Kako se nosite s pandemijom koronavirusa?

- Mijenja mi se to iz dana u dan. Ima trenutaka kad potpuno zaboravim na to i ne brinem se, a onda se osjećaj neizvjesnosti vrati pa se opet bojim i očajna sam. Stalno gledam te brojke pa se tako jedan dan zagrlim s nekim, a drugi ne dam nikome da mi priđe.

Naviknuta na umor

Prije nekoliko godina doznali ste da imate Hashimoto sindrom, probleme sa štitnjačom. Jeste li se naučili živjeti s njim?

- Jesam. Nisam nikad ni osjećala da mi to predstavlja neki veliki problem jer se kod mene nisu javljali klasični simptomi poput umora. Jednom dnevno popijete pilulu i to je sve što morate napraviti. Ne pridajem tome toliko pažnje. Uz troje djece ionako sam umorna, pa sam ovo počela shvaćati kao nešto normalno.

Predstave, festivali, odmor

Prošlog ljeta igrali ste u predstavi "Brodolomke", odmarali ste se na Pelješcu, učili surfati. Kakvi su planovi ovog ljeta?

- Dolazim u Dubrovnik na tamošnje Ljetne igre, imam dvije izvedbe predstave "Tri sestre". Potom ću kratko do Pule jer će se "Mater" prikazivati na filmskom festivalu, a onda ponovno s cijelom obitelj idem na Pelješac, u Viganj, gdje boravimo u kampu.

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 16:49