Prodekanica splitskog Medicinskog fakulteta prof. dr. Katarina Vukojević o preprekama u karijeri: ‘To troši energiju...‘

Prof. dr. sc. Katarina Vukojević jedna je od istaknutih znanstvenica splitske medicinske akademske zajednice, čiji se znanstveni rad već godinama temelji na istraživanju ranog ljudskog razvoja, urogenitalnog sustava i prirođenih anomalija bubrega i mokraćnog sustava. Za svoj znanstveni doprinos dobila je brojne nagrade, a među njima i Nagradu za znanost Sveučilišta u Splitu u području biomedicine i zdravstva, te onu Slobodne Dalmacije "Kruno Prijatelj“, također za znanostvena postignuća. Uz znanstveni rad, aktivna je u nastavi, međunarodnim istraživačkim projektima i mentoriranju mlađih znanstvenika, a danas je i prodekanica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. S njom smo razgovarali na temu kakav je položaj žena u medicini i jesu li još uvijek podcijenjene u odnosu na muške kolege.

Medicina je jedno od rijetkih područja u kojem žene danas čine većinu studenata i velik dio nastavnika, što je velika razliku u odnosu na razdoblje od prije nekih dvadesetak godina kad su muškarci bili većina među studentima medicine, profesorima i liječnicima. Smatrate li da su žene u medicini napokon dosegnule ravnopravnost ili još postoje prepreke koje nisu odmah vidljive?

- Mislim da je brojčana ravnopravnost dosegnuta, ali za strukturnu ravnopravnost još ima prostora za poboljšanje. Naime, brojke same po sebi nisu ravnopravnost. Točno je da žene danas čine većinu studenata medicine i velik dio nastavnog kadra, no ako pogledate strukturu po razinama slika se mijenja. Žena je najviše među studentima, asistentima i poslijedoktorandima, a najmanje na mjestima gdje se odlučuje o novcu, projektima i kadrovskoj politici. Ovakav obrazac vidi se u cijeloj Europi.

Prepreke koje nisu odmah vidljive uglavnom su strukturne, a ne osobne. Prva prepreka je vremenska. Naime razdoblje u kojem se gradi znanstvena samostalnost, a to su doktorat, poslijedoktorsko usavršavanje, prvi vlastiti projekt, poklapa se s razdobljem u kojem se osniva obitelj. Godinu ili dvije prekida u tom trenutku u znanosti nije lako nadoknaditi. Druga prepreka je raspodjela poslova koji se "ne broje“. Naime, žene nerazmjerno više preuzimaju nastavu, mentorstva, povjerenstva i administraciju, odnosno poslove bez kojih fakultet ne funkcionira. Treća je manje mjerljiva, ali stvarna, a to je da su žene rjeđe pozvane predavačice na velikim kongresima i rjeđe voditeljice velikih konzorcija, što znači manju vidljivost, a vidljivost je u znanosti važna valuta.

Dakle, ne bih rekla da je borba završena. Rekla bih da je promijenila prirodu, nekad je bila pitanje pristupa, danas je pitanje napredovanja i odlučivanja.

Na Medicinskom fakultetu u Splitu žene danas obnašaju najviše dužnosti, fakultet ima i prvu ženu dekanicu Renatu Pecotić, a Vi ste joj desna ruka. Je li riječ o još uvijek rijetkom primjeru u hrvatskoj akademskoj zajednici?

- Još uvijek jest, iako sve manje. Činjenica da imamo prvu dekanicu u povijesti ustanove i da su u vodstvu fakulteta i dvije prodekanice nije rezultat kvota nego njihovog dugogodišnjeg rada što je mislim i jedini način na koji takve promjene budu održive.

Međutim sama činjenica da o tome razgovaramo govori da je još uvijek riječ o iznimci koja se primjećuje. Kad prestane biti vijest, moći ćemo reći da je stvar riješena. Ono što mi je važnije od simbolike jest da takvo vodstvo mijenja praksu, kako se planiraju sjednice, kako se brine o održavanju i poboljšanju radnih uvjeta i prostora, događanja, vođenja projekata i radnih paketa. To su procesi koji se ne vide toliko izvana, ali doprinose tome hoće li netko ostati u znanosti.

Jeste li tijekom svoje karijere ikada osjetili da ste, kao žena u znanosti, morale više dokazivati svoje kompetencije u odnosu na muške kolege ili smatrate da se o tome danas pretjerano govori?

- Jesam, osobito na početku karijere i u međunarodnim okruženjima. To se rijetko manifestira kao otvorena diskriminacija, a puno češće kao pretpostavka. Pretpostavi se da niste liječnica nego medicinska sestra, da niste voditeljica projekta nego suradnica, da ste došli zapisivati, da o tehničkom dijelu treba pitati kolegu. Pojedinačno takve situacije su beznačajne i lako ih je otpisati, ali kumulativno troše vrijeme i energiju.

Važno je govoriti o tome, a posebno temeljiti raspravu na pravim argumentima, na mjerljivim pokazateljima kao što su podatci o udjelu voditeljstava projekata, o citiranosti, o sastavu uredničkih odbora. Mislim da upravo na ovakvim podatcima treba utemeljiti raspravu o kompetencijama.

Kao prodekanica i mentorica mladim istraživačima, što, po Vašem mišljenju, danas najviše nedostaje mladim hrvatskim znanstvenicima? Je li to novac, infrastruktura, međunarodne prilike ili vjera u vlastite mogućnosti?

- Ne bih rekla da je novac glavni problem, barem ne u onom smislu u kojem je bio prije petnaestak godina. Kroz Hrvatsku zakladu za znanost, sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te programe Obzora Europa danas je moguće doći do ozbiljnih iznosa, a i infrastruktura je u zadnjem desetljeću bitno unaprijeđena i imamo opremu kakvu ranije nismo imali.

Ono što nedostaje jest predvidljivost i karijerni put. Mladi čovjek nakon doktorata u Hrvatskoj vrlo često nema jasan odgovor na pitanje što radi sljedeće tri godine. Zapošljavanje je vezano uz trajanje projekta, a projekt traje četiri godine. To nije okvir u kojem se planira život. Drugo, administrativno opterećenje je nerazmjerno. Istraživač koji trećinu vremena provodi u javnoj nabavi i izvještajima za projekt nije istraživač nego referent. Treće, mentorstvo je i dalje stvar sreće i ovisi o tome na koga naletite, a ne o sustavu.

Vjera u vlastite mogućnosti dolazi zadnja na popisu, a jako je važna. Naši su studenti u međunarodnoj konkurenciji redovito jednako dobri ili bolji, a često se ponašaju kao da su iz druge lige. To se najbrže liječi bar jednim boravkom u inozemnom laboratoriju gdje čovjek shvati da ondje ne rade nikakvu magiju i da svojim znanjem i sposobnosti i te kako imaju šta za pokazati.

Idu li stvari nabolje?

- Idu, ali sporije nego što bi mogle. Napredak je stvaran u infrastrukturi i međunarodnoj umreženosti, a najsporiji ondje gdje treba mijenjati propise i navike.

Koju biste poruku poslali mladim ljudima koji razmišljaju otići iz Hrvatske jer ne vjeruju da ovdje mogu ostvariti vrhunsku znanstvenu karijeru?

- Ne bih ih odgovarala. Odlazak nije poraz ni izdaja. Mobilnost je normalan dio znanstvene karijere i tko ode na tri ili pet godina, vrati se kao bolji znanstvenik i s mrežom kontakata koju ovdje ne bi stekao, a koja pomaže u uspostavi konzorcija za zajedničke projekte.

Ono što bih im rekla jest da pretpostavka "ovdje se ne može" nije točna. Vrhunska znanost danas se ionako ne radi sama nego se radi u konzorcijima, a u konzorcij se ulazi kompetencijom. Imamo skupine u Hrvatskoj koje objavljuju u vrhunskim časopisima i vode dijelove europskih projekata ili su im koordinatori. Realno, ne možemo biti izvrsni u svemu, ali u nekoliko usko definiranih područja možemo biti među najboljima i to je jedina strategija koja za zemlju naše veličine ima smisla.

I jedna praktična stvar za mlade prije nego što odete u inozemstvo, provjerite je li razlog stvarno nemogućnost napretka ili loše iskustvo s jednim mentorom ili jednom ustanovom. To dvoje se često miješa.

Po čemu biste voljeli da vas jednog dana pamte? Po znanstvenim radovima, velikim projektima ili ljudima koje ste odgojili kao istraživače ili nečem drugom?

- Voljela bi da me pamte po ljudima. Znanstveni radovi zastarijevaju i ono što danas objavimo za deset godina bit će nadopunjeno ili osporeno i tako i treba biti. Projekti završe i postanu izvještaj u ladici. Ostaju ljudi koji su kroz laboratorij prošli i koji dalje rade samostalno, često bolje nego što sam ja radila.

Ako bih htjela nešto trajnije od toga, onda je to institucionalno u smislu da ustanove u kojima sam radila nakon mene funkcioniraju bolje i po jasnijim pravilima nego prije. To je manje utjecajno od popisa publikacija, ali ima dulji vijek trajanja.

Gdje vidite hrvatsku biomedicinsku znanost za deset godina? 

- Vidim je specijaliziranom. Mislim da ćemo za deset godina imati nekoliko prepoznatljivih centara izvrsnosti u točno određenim područjima, umjesto sadašnjeg stanja u kojem se pomalo radi sve. Očekujem i puno tješnju vezu između laboratorija i klinike koji će raditi u sinergiji kroz translacijska istraživanja u biomedicini. Treći element su digitalne inovacije u zdravstvu (podaci, umjetna inteligencija u analizi biomedicinskih parametara) i nadam se, uređeni nacionalni registri koji su preduvjet za ozbiljna klinička istraživanja.

Na kojim projektima trenutno radite i kakvi su planovi za budućost?

- Trenutno radim na nekoliko usporednih linija istraživanja. Prvu cjelinu čine razvoj i bolesti urogenitalnog sustava. Drugu cjelinu čine istraživanja u području biologije novotvorina, a treću digitalne inovacije u zdravstvu. Voditeljica sam i suradnica nekoliko domaćih i europskih projekata, te sam uključena u suradnju unutar saveza europskih sveučilišta SEA-EU. Uz to, kroz funkciju prodekanice za znanost i voditeljice centra za translacijska istraživanja u biomedicini, velik dio posla odnosi se na izgradnju sustava od strategije digitalne transformacije fakulteta do uspostave standarda kvalitete istraživanja. Taj dio nije glamurozan i ne donosi publikacije, ali bez njega ni ostalo ne stoji.