Vremešni Imoćanin priča o starim običajima za Prvi svibnja u Dalmatinskoj zagori: ‘Na kuću cure koja ti se sviđa...‘

Običaji Prvog svibnja desetljećima se vežu uz zajedničko druženje prijatelja, poznanika, konačno i obitelji. Nezaobilazni meni je fažol, no oni u Dalmatinskoj zagori uz buće i druženje zavrte i ponekog mladog janjčića, pa sve skupa zaliju i novim vinom. I prođe taj dan, možda još poneka pričica, dogodovština o tom danu u razgovorima, bilo u kućama ili random mjestu i to bi bilo to. Do sljedećeg Prvog svibnja.

No, u Imotskom je nekada tamo davno, jedan prvosvibanjski običaj, neki tvrde i star vremenski više od stoljeća... 

Istina, on je bio samo i isključivo vezan za Prvi svibanj, ali bi se o njemu pričalo danima i mjesecima, pa rekli bismo i do sljedećeg Prvog svibnja, kao poseban spomen na prethodni i kao uvertira za novi Prvi svibanj.

Bio je to običaj branja zelenih i procvjetalih jasenovih grana i njihovo riskantno postavljanje na posebna mjesta. I taj običaj, na žalost još tamo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća otišao je u zaborav. Pokušali su ga par puta oživjeti u Imotskom, ali nije išlo. O ovom spomenu na tu zanimljivost doznali smo nešto više u razgovoru s Josipom Bracom Zenom, 87-godišnjim Imoćaninom, svojevrsnom legendom Grada na gori kako onom radničkom, trudbeničkom legendom, tako i pjevačkom, glumačkom, jednim od rijetkih živućih koji je bio dio te neobične i lijepe tradicije.

- Jeste, bili su to prvi majevi, kako smo mi tada govorili, koje su svi u Imotskom itekako iščekivali. Naše lipe i šesne varuške cure ponajprije, ali bogme i one starije, a pogotovo one koje se iz bilo kojega razloga nisu udavale. To su bili naše usidilice. Ove prve sa nestrpljenjem i radošću, ove druge u samo sebi znanoj atmosferi. Znači, običaj je bio da bi se u noći s 30. travnja na Prvi svibnja na kućama gdje su živjele sve te naše varušanke i one mlade i one starije, ”zatakla” grana procvitalog jasena. I to isključivo jasena ili tek u iznimnim prilikama nekog lijepog procvitalog granatog, mirišljivog grma. Jasen je bio glavni, no kako su nekada davno i vremenske prilike bile drugačije, a ne kao danas, znao bi jasen i zakasniti u cvitanju. Bilo je, sićam se za Prvih majeva i snijega, leda, kiše.

I onda smo mi momci koji je svaki imao svoju simpatiju među našim curama, kretali tamo iza pola noći organizirano u branje jasenovih grana. Prije bi ih zamirili, bilo na obroncima Modrog ili Crvenog jezera, u Marćinom Docu, Fratarskoj ogradi, Jelavića docu, današnjem Gospinom docu i na još par mista, te bi onda na pamet po mrklom mraku ubrali te grane. Znao je svaki od nas koju je i di granu zamirio. I onda zajednički bi jedan drugome pomagali popeti se ne samo blizu prozora di su spavale te lipe cure, već se znalo verati i po krovovima, terasama, skakati s prozora na prozor, višati se uz žglibe, limene odvode vode s krovova, na mista di bi i gazdi kuće bilo teško doći. Bilo je to više nego riskantno i za naše živote na nekim kućama. A mora si biti tih, da se ne bi probudio ćaća ili mater od cure, pa bi onda bilo trke na sve strane.

I tako bi svaki od nas momaka zadio granu svojoj simpatiji. Kada bi se zatakle grane onda bi klapa šoto voce zapivala neku našu lipu pismu i krenuli bi dalje. Većina nas znala je i bila sigurna da su naše simpatije bile budne i jedva su čekale pismu. Znale su, ali i bile ponosne da na njih netko misli. Jadne li su bile one cure na čijem prozoru ujutro nije osvanula jasenova procvitala grana. E,bilo je u toj akciji i zanimljivih stvari. Jedan naš prijatelj zamalo nije izgubio glavu. Popeo se na krov jer je soba od njegove simpatije bila na drugom katu. Da bi stavio granu, uhvatio se za limenu žglibu za odvod vode s krova. Srićom da se uhvatio i povukao je nekoliko metara, inače bi tresnuo od zemlju. Ujutro je gazda kuće bio uzrujan zbog štete i govorio: da mi je znati ko je ovo napravio, bacio bi ga s krova.

Josip Braco Zen

Braco Ćosić

Normalno cila ta noćna priča postavljanja jasenovih grana imala je i svoju “zajebanciju”. Grana bi se i to ona malo slabija, suha postavila i na par mista di je živila poneka starija cura, usidilica. Ajme majko koje bi ujutro bile priče,da ne govorim o ćakulama i prijetnjama. Nisi im se mogao nataknuti na jezik,kako se to govorilo. Sutra na Prvog svibnja glavna priča bila je, na čijoj je kući grana jasena. Tako bi te grane ostajale danima,neke i više dana dok se ne ni osušile. A bilo je i podbadanja susjeda i to na onu baš izravnu. Pa bi tako neka od susjeda pitala vlasnika kuće, recimo: Ante, Marko, Luka, jesu li ti kćeri noćas zabili jasen. Dakako uslijedio je oštar protuodgovor: I tebi su Mare, Ane, nekada zabivali. Uslijedio bi smijeh, malo nabijen emocijama, ali bi se brzo sve smirilo. Znalo se i to, ako je neka ljutita ili riječju opasna usidilica, onda bi joj se stavila suva grana. I onda bi potekle priče, ćakule, pa znate da je svako naše malo misto bilo isto po tom pitanju. Bilo je tu pomalo i iz današnjeg kuta gledanja i zločestih stvari. Bilo je i nekih momaka koji su našim curama kojima je kako smo to mi govorili “ priskočio zupčasti remen” stavljali granu, ne baš s rascvitalim jasenom. A to vam je onima koje su bile čudne iz nekih obitelji, koje su se držale visoko. Onda bi krenula ogovaranja. Nitko nije znao tko je stavljao granu, nitko nikada nije nikoga izdao. I to je imalo svoju draž. 

I tako bi se te priče od ovoga Prvog svibnja protegle do sljedećeg. Bože moj, nije bilo televizija, serija, filmova, današnjih računala, cure su imale svoje regule u kući, nije nijedna smila recimo zimi priko osam sati biti vani, a liti do deset uri. A eto,kako bi se ta tradicija mogla danas održati, kada cure dolaze kući u ranu zoru ili u šest, sedam uri izjutra. A ko bi cilu noć i mogao dežurati za takve. Vidite bilo je i pristojnosti, udovicama se nije stavljala grana. A mi bi onda ujutro nakon budnice glazbe šetali ulicama i kao ono da nas nije briga, gledali di je koja grana. A viditi očeve ili mame divojaka kako s navodnom ljutnjom pričaju di im je stavljena grana na kući, balkonu, prozoru, kako će je teško biti dignuti, kako su ti berekini bezobrazni i slično, nama momcima je bilo silno smišno i zanimljivo. Zapravo,svako je znao ko je stavljao grane, a nitko nije znao osim njihovih kćerkica. A one su potiho bile sritne jer smo mislili na njih na poseban način, priča nam Josip Braco Zen.