Bože prosti, pari sprovod. Svoj govor na ispraćaju novinara, sportaša i velikog čovjeka Milorada Bibića Mosora tako je, prije točno godinu dana, na Lovrincu započeo Ivica Ivanišević.
I doista, već u toj prvoj rečenici bio je sažet cijeli apsurd situacije koja je značila nešto nepojmljivo svima koji su ga iole poznavali: da je, tako glupo i iznenada, “partija” onaj koji je to najmanje zaslužija. Mi smo ostali ovdje, a on je negdje izvan vidokruga, tjelesno neprisutan. Mi još uvijek smeteni, a on negdje gdje je netko drugi odlučio da mora biti. Ni njegovi bliski prijatelji još se nisu pomirili skroz s tim...
- Kvragu veljača i njezin sedamnaesti dan, otela mi je pravog i istinskog prijatelja, kojemu ću danas u rane ure staviti na grob karanfile. Bili smo “vezani“ s dva...
I doista, već u toj prvoj rečenici bio je sažet cijeli apsurd situacije koja je značila nešto nepojmljivo svima koji su ga iole poznavali: da je, tako glupo i iznenada, “partija” onaj koji je to najmanje zaslužija. Mi smo ostali ovdje, a on je negdje izvan vidokruga, tjelesno neprisutan. Mi još uvijek smeteni, a on negdje gdje je netko drugi odlučio da mora biti. Ni njegovi bliski prijatelji još se nisu pomirili skroz s tim...
- Kvragu veljača i njezin sedamnaesti dan, otela mi je pravog i istinskog prijatelja, kojemu ću danas u rane ure staviti na grob karanfile. Bili smo “vezani“ s dva...
