BRANKO ROGLIĆ U Župi, iza Biokova, pravim mali turistički raj

Ovdje, podno Biokova, u mjestu mojih predaka gdje živi još 50-ak od nekadašnjih 1000 ljudi, želim vratiti život i pokazati da se može, priča Branko Roglić dok se pred nama ukazuje Župa, selo u malenoj i pitomoj žlibini na sjeveroistočnoj strani Biokova. U 79. godini života oran, svjež, pokretan, pun ideja i poduzetničkog nagona ponosno pokazuje svoje prelijepe kamene kuće i lokaciju na kojoj će niknuti još jedna, peta po redu, brižljivo uređene vinograde iza kojih se ravna teren za pravi sportski centar, pa mjesto gdje će se smjestiti nova vinarija i prostor na kojemu će, u nekadašnjem kulturnom i vjerskom središtu Zabiokovlja urediti galeriju u kojoj će se pokazati dio iznimno bogatog Roglićeva umjetničkog fundusa.

- A tamo, na onoj uzvisini, uskoro ću ispuniti svoje najvažnije obećanje - izbušiti vodu i novom mrežom dati je besplatno svim ljudima na korištenje, -poentira Roglić.

Na četiri adrese živi najjači i najuspješniji hrvatski poduzetnik u europskim relacijama. U Zagrebu radi, a vikende provodi u dalmatinskom trokutu - Makarska, Split, Župa. Obiteljsko imanje podno Biokova mu je najvažnije iako tu nije rođen niti je ikada živio. Rođen je koncem 1943. u Makarskoj kamo se, nakon talijanske okupacije Splita, preselila njegova obitelj. U Split se vraćaju 1954. gdje završava osnovnu i srednju školu te diplomira na Elektrotehničkom fakultetu. Prvi posao dobio je u IRET-u splitskoj Industriji za radioelektroniku i telekomunikacije gdje postaje komercijalni direktor. Do Hrvatskog proljeća.

Djetinjstvo je proveo u Makarskoj, mladost u Splitu ali s velikim zadovoljstvom slobodne trenutke provodi na seoskom imanju koje obnavlja i uređuje od 1995. godine. Iako uvijek gleda naprijed iznimno poštuje prošlost. Drži do predaka, vjeruje u nasljedne niti. Ponosan je ponajprije na pradjeda Antu, a onda i njegove stričeve, svećenike prosvjetitelje, don Nikolu i don Stjepana Roglića.

Obiteljsko stablo

Izdanak je natprosječno imućne i obrazovane obitelji. U prostranoj kući, staroj više od 200 godina, koju je besprijekorno obnovio i pretvorio u utočište, nekada je bilo 2500 knjiga. U tom kontekstu važan je bio don Nikola Roglić, nekadašnji profesor na zadarskoj gimnaziji i autor jednog od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku, "Kitice duhovnog cvijeća". U svojim poznijim godinama, taj bliski suradnik don Mihovila Pavlinovića, uz kuću je sagradio crkvicu posvećenu Gospi Lurdskoj, u kojoj je služio mise do smrti. Crkvica je po završetka Drugoga svjetskog rata bila srušena, a onda ju je, obnovio sam Nikolin pranećak Branko Roglić. Ta je crkvica u kulturno-povijesnom smislu najvrjedniji dio imanja.

Roglići su bili veliki zemljoposjednici, a imanje s voćnjacima, vinogradima i šumom rasprostiralo se na 13 hektara (danas je kupnjom još i uvećano) a na njemu je sagrađeno nekoliko objekata. Uz staru obiteljsku kuću tu su vile s bazenima za iznajmljivanje kojima je Branko Roglić nakon izgradnje Tunela sv. Ilije odlučio dovesti turizam u Župu. Nije ostao usamljen, a kako se sezona proteže i do stotinu dana, drugi investitori pripremaju izgradnju još šest luksuznih vila. Sve će ih puniti Roglićev Orvas, tvrtka specijalizirana za taj posao.

- Danas je najbolje ulagati u male hotele ili u kuće za odmor s bazenom i sportskim terenima. Takvi objekti donose dovoljno prihoda, kojim se može vratiti investicija i dalje ulagati - objašnjava Roglić zašto će Župa dobiti igrališta za tenis, mali nogomet, košarku, mini golf...

Proizvodnja vina

Roglić na imanju, o kojemu se brinu dva stalna zaposlenika, uz turizam razvija proizvodnju hrane, ali poseban užitak mu je proizvodnja vina. U vinogradu je 12.000 loza, uglavnom sivi pinot, ali i chardonnay, žilavka i kujundžuša. Na Pelješcu je još 15.000 loza, gdje se prave postup i dingač. Proizvodnju će u cijelosti prebaciti u Župu kad se dovrši Pelješki most.

Branko Roglić za prijatelje i poznanike Čičo, vrlo je praktičan i racionalan čovjek, nesklon rastrošnosti. Iako je njegova Orbico grupa tri godine najveći europski distributer robe široke potrošnje i kozmetike, u 20 zemalja ima 8000 zaposlenih i promet od blizu 3 milijarde eura, investiranju pristupa s oprezom. Kao skromni milijarder uvijek upozorava na raširenu sklonost da se živi iznad mogućnosti. Iznimku pravi kad investira u Župu jer tih gotovo milijun eura nije samo biznis nego ponajprije ulaganje u dušu.

Branko Roglić je po poslovnom modelu poput Nijemca. Tome ga je, kaže, naučila "Varta", koju je počeo zastupati prije četiri desetljeća. No, životopis mu je najvećim dijelom vezan uz tvrtku "Orbico" koju je sa sudetskim Nijemcem iz Češke osnovao u Švicarskoj, sa ušteđevinom od 60.000 njemačkih maraka. Radio je i distribuciju za kozmetičku kuću Ellen Betrix. Sve se poklopilo kad je multinacionalna kompanija Procter&Gamble kupila Ellen Betrix. I uzela ga kao partnera.

- Bila je velika sreća dobiti tako velikog proizvođača. U pravo vrijeme sreo sam prave ljude - kaže Roglić.

Orbico grupa rasla je uglavnom na temelju viška vrijednosti stvorenog unutar kompanije. Zaduženost, to je sveto pravilo za Branka Roglića, može biti do tri puta veća od godišnjeg profita iz poslovanja (EBITDA), a trenutno je manje od jedan. Više od toga se ne ide. Iz dobiti deset posto se ulagalo izvan temeljnog biznisa, za razvoj turističkih djelatnosti u Dalmaciji. Danas imaju hotele, vile, flotu brodova, vinograde, maslinike...

Socijalno osjetljiv

Roglić je socijalno vrlo osjetljiv, u duši socijaldemokrat, koji je desno kad stvara višak vrijednosti a lijevo kod raspodjele dobiti. Svoje političko opredjeljenje definira kao "mekano hrvatstvo", a politički uzor mu je Miko Tripalo.

- Divim se čovjeku koji je potekao iz jedne od najbogatijih obitelji u Dalmaciji, a cijeli život se borio za socijalnu pravdu - objašnjava Roglić koji je u Sinju obnovio i obiteljsku kuću Tripalovih i na pročelje postavio Mikinu bistu.

Kao osobu definiraju ga i hobističke strasti među kojima se izdvaja ljubav prema modernoj umjetnosti. Kolekcionar je i mecena, a Zbirka Roglić s preko 800 djela, važan je dio njegove osobnosti i svojim najboljim dijelom, postala je institucija hrvatske umjetnosti. Igor Zidić ju je nazvao "imaginarnim muzejom koji se pretvara u pravi hram kulturnih i umjetničkih postignuća hrvatskih majstora".

Zbirka Roglić, u galerijskoj formi, dala bi veliki doprinos kulturnoj i turističkoj ponudi svakoga grada a eto, njen dio, skrasiti će se u mjestu zadnjeg počivališta kolekcionara – u zavičaju predaka, u Župi biokovskoj.

Ja pripadam ovdje, jednostavno obrazlaže Branko Roglić svoju posljednju životnu odluku.