Oni su splitski, a svjetski; naime, sjedište im je na Brdima, a nema gdje danas za njih ne znaju. Vrhunski su majstori sanacije. Radili su na ukrsnuću Starog mosta u Mostaru, obnovili Hvarsko kazalište i Knežev dvor u Dubrovniku. Popravljaju mostove,pruge, tvorničke dimnjake, tunele i ustave... Za njih, kad je sanacija povijesne baštine i drugih građevina u pitanju, nema nepoznanica. Oni su “Spegra”, a njihov osnivač, alfa i omega, mr. sc. Berislav Borovina.
Kako je Borovina od nekoga pred kim je bila blistava znanstvena karijera u Institutu građevinarstva Hrvatske postao poduzetnik koji zapošljava više od dvjesto ljudi i čija se tvrtka okitila brojnim nagradama i priznanjima?
– Imate ljudi koji su u životnom pristupu paušalni, pa onda misle da sve mogu znati i još brže naučiti. I onih koji su studiozniji, pa stalno nešto propitkuju i stalno im se otvaraju nova pitanja. To su oni koji vole istraživati. A kad si takav, onda si i ambiciozniji od drugih jer te to neprestano propitivanje tjera naprijed. Supruga je radila u “Konstruktoru”, gdje je bila nezadovoljna svojim statusom, a kako smo iz iste branše, predložio sam joj da na njezino ime otvorimo obrt, koji je na svojim počecima bio vrlo skroman. Moj jedini materijalni cilj i onda i sada bio je stan. Ništa više od toga. A kako je kvota za dodjelu stanova tada već bila ispunjena, odlučio sam ga zaraditi sam pa krenuo s “Lavčevićem” u Irak i s “Hidroelektrom” u Alžir – pripovijeda kako se kalio na početku profesionalnog puta, koji je trasirao potres u Crnoj Gori 1979. godine.
Kako je, naime, i u Dubrovniku bilo šteta, mladog inženjera Borovinu dopao je zadatak sudjelovati u obnovi svjetskog bisera arhitekture, gdje će se izvještiti u projektiranju sanacija. Da tlo nije tako strašno zatreslo, vjerojatno bi se bavio hidraulikom jer je njegov diplomski rad na tu temu dobio prestižnu nagradu, no okolnosti su ga odvele u drugom, ali ništa manje zanimljivom smjeru. – Zapravo, u “Pomgradu” sam se želio baviti hidraulikom mora, ali zbog velikog generacijskog jaza između nas inženjera, nisam bio zadovoljan u toj firmi, tako da mi je kao nekom željnom dokazivanja, a nošenog zdravom ambicijom, poduzetništvo bilo suđeno. Iako me nikada nisu vodili materijalni razlozi. Kupnjom stana, svi su moji materijalni snovi bili ostvareni. Sve što sam zaradio kasnije, ulagao sam u posao. Kako sam radio u Građevinskom Institutu, uvijek sam bio u žiži svih građevinskih problema, pa sam tako, stjecajem okolnosti, učio i kako se s njima nositi – veli Borovina, koji je prvi student u povijesti Građevinskog fakulteta u Splitu koji je pod Marjanom zaslužio diplomu.
Građevinska lokomotiva
Od potresa u Crnoj Gori do onoga u Zagrebu i na Banovini, Borovina i njegovi suradnici izrasli su u eksperte za sanacije svih vrsta. Ne postoji nešto čemu danas nisu vični.
– Gdje su god na djelu specijalni građevinski radovi, tu je i “Spegra”. Mi smo sanirali sve: od kamenih mostova, utvrda i zvonika, do gospodarskih objekata. Na mostu u Ninu, recimo, ne vidi se da je uopće bilo ikakve štete, a to vam je zapravo ljepota sanacije. Kod kulturne baštine je najbitnije vratiti stabilnost objektu, a da se pri tome uopće ne primijeti da ste išta na njemu popravljali. Cijela filozofija sanacije jest utvrditi gdje su oštećenja i zašto je do njih došlo. Pri tome se mora poznavati konstrukciju i materijale, te kako sve to ispravno izvesti. Ako ne znaš što se točno dogodilo, nemoj se ni prihvaćati posla – poručuje Berislav Borovina.
– “Cemexu” smo, recimo, obnavljali Klinker halu na pedeset metara od mora koja je bila u stanju labilne ravnoteže. Riječ je o objektu izvođenom daščanom oplatom, pedesetih godina prošlog stoljeća od betona koji je lošije kvalitete i ugradnje,pa su svi vitki konstruktivni elementi ispucali uslijed korozije armature. Također na krovu Klinker hale se nalazilo preko metar nataložene cementne prašine, što je dodatno ugrožavalo stabilnost građevine. Mi smo sve to morali sanirati prilagođavajući se njihovom proizvodnom procesu, koji nije smio stati jer u toj hali “Cemex” miješa glavne komponente cementa,pripremajući ih za pečenje - objašnjava kako često rade u vrlo zahtjevnim uvjetima.
– Za radove na željezničkim prugama imamo čak svoju lokomotivu i vagone, jer drukčije ne bismo mogli pristupiti gradilištu. Ne možete obustaviti promet na pruzi Rijeka – Zagreb gdje prolaze tisuće tona raznog tereta. Zato nam je rad ograničen na samo nekoliko sati pa svaki dan iznova otvaramo gradilište i prije zatvaranja čistimo sve za sobom. Slično je i s hidrotehničkim tunelima. Tu morate u armiranobetonskoj cijevi promjera od četiri do šest metara i kroz otvor koji je dva sa dva metra, uvesti strojeve koji su za to prilagođeni i biti u svakom trenutku spremni napustiti taj prostor, ako se dogodi potreba da bi se isti morao uključiti u elektroenergetski sustav - veli naš sugovornik.
Nema ih nadaleko
Radi li “Spegra” i izvan granica Hrvatske? – Nas su odavno zvali na istok, no problem je u tome što tamo treba premjestiti kompletnu radnu snagu jer kod sanacija nema mjesta improvizacijama. Ne angažiram radnike koje ne poznajem i koji kod mene nemaju barem tri-četiri godine radnog iskustva. Zato smo mi za takva tržišta, a s obzirom na višu cijenu naše radne snage, skupi – veli Borovina, čija je tvrtka u tom smislu konkurentna u zapadnom dijelu Europe, međutim, želi da se “Spegru” prihvati kao ravnopravnog partnera u poslu, a ne kao onoga kome će se otimati radnici vabeći ih višim plaćama.
– Za nas se zna svugdje u svijetu. U Italiji nam je otvoreno rečeno da oni ovakvu tvrtku nemaju. No, ne želimo žuriti na ta tržišta iako smo svjesni da nam je tu mjesto s obzirom da smo cjenovno konkurentni.
Ako pronađemo partnera koji nas neće ugroziti, već s nama postići sinergiju i veću učinkovitost na zajedničkom projektu, onda ćemo krenuti tim putem. Mi smo u europskim okvirima, a što se tiče tvrtki koje se bave izvođenjem sanacija, sigurno viša srednja klasa. U Hrvatskoj smo u tom smislu najveća tvrtka koja pokriva od 35 do 40 posto tržišta, a u strukturi prihoda povijesna baština čini 25 posto - veli Borovina, pa napominje da se na našim građevinskim fakultetima studente nedovoljno izučava o načinu i pravilima izvođenja sanacijskih radova, te da je sazrelo vrijeme da se Sanacije uvedu kao nastavni kolegij.
– Koji će ponuditi neka specifična znanja i za kojeg nema dovoljno literature, pa mi je često žao što se naši radovi ne publiciraju. Istraživao sam područje koje druge nije zanimalo i zato sam u tridesetak godina rada naučio projektirati sanacije, ma što se god od “Spegre” i njezinih inženjera tražilo. U međuvremenu, digitalna je tehnologija promijenila svijet, a spoznaje o sanaciji su se jako povećale. Dio objekata kojima je sanacija nužna oštetili su atmosferski utjecaji ili su jednostavno bili loše projektirani, odnosno izvedeni. Kod nekih su razna opterećenja i potresi napravili svoje. Dok su velike tvrtke propadale, mi smo radili u tišini, učili u zavjetrini, i danas došli na svoje. Europu tek čekaju veliki projekti sanacije. U Njemačkoj na primjer je skoro deset tisuća mostova u derutnom stanju. Nagrizli su ih atmosfera, koja je sve agresivnija,posipanje soli u zimskom periodu i fizičko opterećenje. Zbog proteka vremena, obnova je nužna. A mi smo ti koji to umijemo izvesti što dokazuje i nagrada Vijeće Europe za obnovu Hvarskog kazališta. To kako smo obnovili Knežev dvor, a to je bio izuzetno kompliciran građevinski zahvat, svjedoči da smo se spremni nositi s najzahtjevnijim zadacima. Koliko se vani drži do obnove baštine, govori praksa iz Italije gdje oslobađaju od poreza one koji u nju ulažu - kaže Borovina.
Seizmički certifikat
Kako gleda na proces obnove povijesne jezgre Zagreba i Banovine, koji su stradali u potresu?
– Potres je izvanredna okolnost za koju nitko nije kriv, a kod nas je u tom smislu izražena maksimalna solidarnost države i društva prema oštećenima. Vani se ta solidarnost svodi najviše na beskamatne kredite ili obnovu privatnih kuća nad kojima država poslije postaje suvlasnik. Na sastancima struke bio sam pristaša ideje da se, nalik energetskom, uvede i seizmički certifikat. Na taj bi način vlasnik objekta znao koliko je objekt otporan na potrese i tako svjestan činjenice što se može dogoditi ako do njega dođe, a s obzirom gdje živimo, svjesni smo da se može dogoditi bilo kad i bilo gdje u Hrvatskoj – kaže Borovina, koji misli da je država, što se obnove tiče, previsoko podignula letvicu.
– Model prema kojem će država sudjelovati u obnovi šezdeset, a lokalna zajednica dvadeset posto je dobar, no pitanje je ima li za njega i dovoljno sredstava. To je iznimno kompleksan proces u kojem morate okupiti povjesničare umjetnosti, arhitekte i inženjere, urbaniste, građevinare..., dok ljudi to sa strane gledaju i “zvižde” nezadovoljni tempom kojim se obnova odvija, nesvjesni da smo jedna od rijetkih država u svijetu koja će o vlastitu trošku podići porušene privatne kuće i stanove – napominje.
Danas u “Spegri” zato znaju sve o tzv. potresnom inženjerstvu.
– I zato nas na tu temu kontaktiraju eminentni ljudi iz struke i akademske zajednice. I to nam imponira. Zato se isplati raditi, razvijati posao, ići naprijed – optimistično će na kraju Berislav Borovina, rodom Blaćanin, adresom Splićanin, a jedan od najvažnijih ljudi kad je obnova n ašeg glavnog grada Zagreba i Banovine u pitanju.
