Od policijskog inspektora do privatnog detektiva u Splitu

Gašpar Štropin godinama je radio u zagrebačkoj policiji, sve dok ga jedna afera nije stajala značke i dotadašnjeg života. Novi početak pronašao je u Splitu, gradu koji mnogo govori, a svoje najvažnije tajne ipak dobro čuva.

Gašpar Štropin i usred splitskog ljeta nosi sako. Privatni detektiv, smatra, mora izgledati profesionalno, čak i kada se temperatura približi četrdesetom stupnju i kada bi svaki razuman čovjek izabrao kratke rukave. U njegovu poslu dojam nije nevažan. Ljudi mu dolaze kada sumnjaju u bračne partnere, poslovne suradnike, prijatelje ili članove vlastite obitelji. Dolaze mu i oni koji pokušavaju pronaći nekoga tko je prije mnogo godina nestao iz njihova života. Sjednu preko puta njega, iznesu svoju verziju priče i očekuju da otkrije ono što su drugi pokušali sakriti. Štropin ih sluša bez mnogo prekidanja. Godine provedene u policiji naučile su ga da ljudi najviše otkrivaju upravo onda kada misle da govore o nečemu nevažnom.

Policajac koji nije znao stati

Gašpar je rođen i odrastao u Zagrebu, gdje je proveo najveći dio svojega života. U policiju nije ušao zbog obiteljske tradicije niti zato što je od djetinjstva sanjao o uniformi. Privukla ga je ideja da iza svakoga događaja postoji objašnjenje i da se do istine može doći ako se dovoljno dugo postavljaju prava pitanja.

Nije bio uzoran birokrat niti čovjek koji se slijepo držao procedure. Njegova prednost bila je intuicija. Dobro je čitao ljude, primjećivao nelogičnosti u njihovim iskazima i vraćao se detaljima koje su drugi smatrali nevažnima. Znao je prepoznati kada netko laže, ali i kada govori istinu koju nitko nije spreman čuti.

– Štropin nikada nije znao pustiti slučaj. Kad bi mu nešto zapelo za oko, kopao bi dok ne bi pronašao odgovor ili napravio problem – kaže jedan njegov nekadašnji kolega, koji nije želio da mu objavimo ime.

Problem je bio u tome što Gašpar nije znao stati ni izvan radnog vremena.

Slabost koja je postala dug

Kocka je u njegov život ušla bez velike drame. U početku kao povremena zabava nakon smjene, nekoliko uloženih novčanica i uzbuđenje koje je trajalo kraće od policijskog zapisnika. S vremenom su ulozi postajali veći, a Gašpar sve uvjereniji da će upravo sljedeći dobitak riješiti sve prethodne gubitke. Dugovi su rasli dovoljno polako da ih je mogao skrivati, ali dovoljno uporno da su počeli određivati njegove odluke.

Čovjek koji je na poslu lako prepoznavao tuđe laži dugo je uspijevao lagati samome sebi. Uvjeren da još drži stvari pod kontrolom, sve se više približavao ljudima koje je kao policajac trebao držati na udaljenosti.

Afera koja je uslijedila nikada nije u cijelosti dospjela u javnost. Poznato je samo da je ozbiljno prekršio pravila službe te da su njegove kolege otkrile mnogo više nego što je završilo u službenim dokumentima. Dio priče zataškan je kako bi se zaštitila policija, ali i još nekoliko ljudi čija su se imena mogla naći u istom predmetu. Protiv Gašpara nije pokrenut postupak koji bi ga odveo pred sud, ali policijsku značku više nije mogao zadržati.

Gubitak posla za njega je značio mnogo više od prekida radnog odnosa. Ostao je bez zanimanja, ugleda i identiteta koji je godinama gradio. U Zagrebu je, kamo god bi došao, bio bivši policajac o čijem su odlasku svi nešto čuli, ali nitko nije znao cijelu istinu. Zato je otišao u Split.

Nije ga privukla romantična ideja života uz more. Trebao mu je grad u kojemu može ući u kafić a da razgovor za susjednim stolom ne utihne. Split je bio dovoljno daleko od njegova starog života, a istodobno dovoljno velik da u njemu pokuša izgraditi novi.

Stigao je s nekoliko sakoa, policijskim iskustvom i mnogo manje novca nego što je želio priznati. Nije imao prijatelje ni unaprijed dogovoren posao. Imao je samo sposobnost da pronađe ono što drugi ne vide. Otvorio je malu privatnu detektivsku agenciju i prihvaćao gotovo svaki slučaj koji mu je mogao platiti stanarinu. Splićani u početku nisu vjerovali purgeru koji se raspituje o njihovim životima. Mnogi su mu govorili kako u Splitu privatni detektiv nije potreban jer grad ionako sve zna. Gašpar je ubrzo otkrio suprotno: Split sve komentira, ali ono najvažnije često prešuti.

Druga prilika bez značke

Posao je rastao polako, uglavnom zahvaljujući preporukama ljudi kojima je pomogao. Gašparove metode nisu uvijek bile elegantne, a njegov ured nije izgledao poput detektivskih agencija iz filmova, ali klijenti su znali da neće lako odustati.

Dugovi nisu nestali samim prelaskom Svetog Roka, a potreba za rizikom još se povremeno vraća. Ipak, u gradu u kojem je započeo kao potpuni stranac uspio je ponovno postati istražitelj. Ne policajac, inspektor ili čovjek sa značkom, nego privatni detektiv kojemu se ljudi obraćaju kada više ne znaju kome bi vjerovali.

Posljednji neobičan poziv dobio je iz Njemačke. Nazvala ga je Sandra Grünberg, jedna od najbogatijih Europljanki, i zamolila da prije njezina dolaska u Split istraži obiteljsku priču staru pedeset godina. Za Gašpara Štropina bio je to možda i najveći slučaj otkako je ostao bez značke.

Gašpar Štropin jedan je od likova mjuzikla „Galeb i ja“, prema libretu i u režiji Ivana Lea Leme. Utjelovljuje ga Goran Popović, a premijera mjuzikla održat će se 5. rujna na Prokurativama.