Čvrsti su to momci: buntovnici, bukači, vođe. Onima što im se nađu s druge strane − nije lako. Jedan je Splićanin, škveranin Zvonko Šegvić, drugi Bračanin − kamenoklesar Tonči Drpić. Oba su nepredvidljiva i lako zapaljiva, imaju sljedbenike među radnicima, ali i protivnike.
Da su se kojim slučajem rodili tridesetih prošlog stoljeća u Americi, vjerojatno bi vodili moćne sindikate; o njima bi u Hollywoodu snimali velike filmove ili ih u žutom tisku povezivali s Al Caponeom. Drpiću bi režiser namjerio ulogu mišićavog kamiondžije od kojeg strepe industrijalci, a Šegvić bi bio taj koji bi oko prsta vrtio korumpirane senatore.
Da su se kojim slučajem rodili tridesetih prošlog stoljeća u Americi, vjerojatno bi vodili moćne sindikate; o njima bi u Hollywoodu snimali velike filmove ili ih u žutom tisku povezivali s Al Caponeom. Drpiću bi režiser namjerio ulogu mišićavog kamiondžije od kojeg strepe industrijalci, a Šegvić bi bio taj koji bi oko prsta vrtio korumpirane senatore.
