Upoznala sam Ljiljanu Šućur prije tri godine dok se još činilo da “Uzor”, zadnja “ženska” firma u Splitu, možda ipak neće biti zbrisana s lica zemlje, kao tolike prije nje. Tada, u proljeće 2011. godine, i osobno sam pokušala podržati slabašnu nadu da 105 žena i dva muškarca možda ipak neće rasuti, što po Zavodu za zapošljavanje, što po jedva skucanim prijevremenim umirovljenjima.
Premda, iskreno govoreći, nisam se previše nadala no organizirajući malu gestu podrške ženama “Uzora”, poslije su to nazvali “društveno angažiranim performansom”, nisam se pokajala radeći uzaludan posao. “Vrag nosi Pradu, mi nosimo Uzor” bio je naziv te inicijative kojoj se odazvao neočekivano veliki broj Splićanki svih društvenih fela. Vrag i dalje nosi Pradu no nitko više ne nosi Uzo...
Premda, iskreno govoreći, nisam se previše nadala no organizirajući malu gestu podrške ženama “Uzora”, poslije su to nazvali “društveno angažiranim performansom”, nisam se pokajala radeći uzaludan posao. “Vrag nosi Pradu, mi nosimo Uzor” bio je naziv te inicijative kojoj se odazvao neočekivano veliki broj Splićanki svih društvenih fela. Vrag i dalje nosi Pradu no nitko više ne nosi Uzo...