Osim uobičajenih, ovih dana je nakon ljetne stanke otvorena još jedna škola, meštra Marka Čogelje. Ovo je šesta godina otkako dvaput tjedno u tri slijeda godišnje podučava polaznike s ukupno šest nogu, raspodijeljenih na dvije ljudske i četiri pseće i sljedeća će dva i po mjeseca zajednički učiti: ljudi o tome kako da se svojim psima nametnu kao vođe, a njihovi ljubimci poslušnosti i pristojnom ponašanju.
- Na početku tečaja ljudi obično ne vjeruju da će sa svojim nemirnim psima postići razmjerno visoku razinu discipline i pristojnosti već na polovici ovog školovanja, a upravo je to temelj socijalizacije i kasnijeg odnosa povjerenja između vodiča i psa pri čemu moraju biti zadovoljni psi, ljudi i okolina, objašnjava Čogelja, inače bivši profesionalni vodič pasa HV-a i kvalificirani trener sportskih pasa nacionalnog Kinološkog saveza dok se polaznici 'u šest nogu' okupljaju na čistini između kompleksa skladišta napuštene vojarne 'Bribirskih knezova'.
Među njima je i gospođa Bosa, a zajedno sa suprugom Gerdom u školu je dovela svoga njemačkog ovčara Volfa, krupnog jednogodišnjeg njemačkog ovčara. Svi su psi na tečaju otprilike toga uzrasta, kada je najbolje vrijeme da se počne s ozbiljnim odgojem.
Preuzimanje komande
- Danas imamo jedino roditeljski sastanak! Upoznavanje… – nasmijala se, a onda s vidljivom tremom tiho kazala kako strahuje da to nije za nju. Misli na obuzdavanje svoga snažnog ljubimca koji na uzici vuče kao ferata. I da, priznaje, razmazili su ga ona i Gerd, popustljivošću i svjesna je da najveći problem leži u tome. Dosta je Volf šetao njih, red je da oni preuzmu komandu, ufajući se u trenera Marka.
- Bez brige gospođo, zajedno ćemo učiniti da vaš pas shvati i prihvati da on nije glavni, nego vi, umiruje Marko Čogelja dok čekamo da se okupe svi polaznici. U njegovu se školu dolazi i po preporukama bivših polaznika, što su naglasili Pelajići iz Vodica, bračni par koji su o Čogelji čuli od Rajića, pa mu izručuju njegove pozdrave...
Dosad je bivši profesionalni vodič pasa Hrvatske vojske, prerano umirovljen zbog posljedica teške ozljede u prometnoj nesreći, u svome tečaju podučio temeljima psećeg odgoja 200-tinjak vlasnika pasa, utemeljivši u svome "tihome obrtu" za neveliku naknadu svakako vrijednu društvenu službu, toliko važnu naročito u urbanim sredinama.
Upitan da navede "top pet psećeg odgoja", Čogelja je odmahnuo rukom i kazao da postoji samo jedan postulat, a taj je da psa treba odgajati. Nema nikakvih instant rješenja, tome se treba posvetiti, napominje, svjestan i toga da ima ljudi koji nabave psa, a onda shvate da za njega nemaju vremena. Pasa nikad nije bilo više kao kućnih ljubimaca, što se najbolje vidi po količini izmeta na javnim površinama i to najviše govori o neodgovornosti vlasnika, potkrepljuje nimalo pretjeranim svakodnevnim primjerom.
Ipak, veli, postoje razlike koje vesele. Vlasnici koji se prijave na njegov tečaj neće svoga psa držati tek tako, neće ga negdje ostaviti kada im dosadi, niti će ga nazivati toliko čestim imenom Neće Vam On Ništa i za njim će naposljetku, počistiti. Nasuprot nažalost nemalom broju bahatih pojedinaca, to su ljudi koji priznaju da sa psima ne znaju, često su prvi put vlasnici i žele svoga ljubimca socijalizirati na najbolji mogući način da svi budu zadovoljni.
Pogreške pri izboru psa
Ostaju oni drugi, nastavlja Čogelja, oni koji sve najbolje znaju sami, pa im psi zbog njihove tvrdoglavosti na kraju postanu trajno problematični, a mnogi griješe i pri izboru psa; popuste dječjim željama ili modnim trendovima, a da ne pomisle za što im pas treba i koja bi im vrsta najbolje odgovarala. Oni to shvaćaju kao bajku, uvjereni da će sa svojim ljubimcem živjeti sretno do kraja života – smije se trener i otkriva da je sve u discipliniranju
Kao što psi rade u čoporu, gdje se hijerarhija uspostavlja brzo i jednostavno. Dakako, svi su psi vrijedni i inteligentni, međutim ima vrsta s kojima je teže raditi; no nema psa koji se ne da disciplinirati, a za to služi čelična ogrlica davilica, obvezni školski rekvizit Markova tečaja i prava panaceja protiv svakog neželjenog ponašanja psa.
- Nemojte pomisliti da ćete s upotrebom davilice biti okrutni prema psu, objasnio je Čogelja tečajcima poredanim ispred sebe. Ako se pas dvaput zaredom ne podvrgne kada cimnete povodcem uz obveznu naredbu glasom, treći put napravite isto, ali tako da zacvili. Onda će zapamtiti, kao što bi zapamtio da ga u čoporu zubima oko vrata dohvati dominantni pas ukoliko je neposlušan. Kasnije vam davilica neće biti potrebna, jer će pas krotko hodati uz nogu i bez nje i povodca, no do toga treba doći. Vidjet ćete, nije to teško, budete li slijedili upute i svaki slobodni trenutak koristili za treniranje psa izvan naših satova, poručio je polaznicima.
Potom su, kao na red carpetu, prošetali pistom, po tri u nizu, dovoljno odmaknutu jedni od drugih. Sve odreda mladi psi, no prilično su krotki, uz nogu se vode bez natezanja, zadovoljan je Marko s prvim predstavljanjem uoči prvoga sata ozbiljnije nastave, a vidjelo se da su i vlasnici osokoljeni nakon predstavljanja.
Uče i jedni od drugih
Dotle su dva Čogeljina njemačka ovčara na njegovu zapovijed ležala jedan do drugoga, kao da se pred njima ništa ne događa, a kamoli što paradira desetak njima nepoznatih pasa. Ni jednim mišićem nisu trznuli Abi, nekoć vrhunski potražni vojni pas za eksploziv dodijeljen Marku u vlasništvo kada je umirovljen, i mlađahni sin mu Aga. A s tim psima školarcima koji uznemireno cvile i laju bilo bi pseći uobičajeno upoznati se, ponjušiti, pa i zarežati jedan na drugoga, ako se već mora…
Ne, otac i sin leže u položaju sfinge i ako u nekog gledaju, tada je to Marko, ništa drugo kao da ih ne dotiče. Oni su vrhunski primjer simbioze čovjeka i psa i prate Marka u stopu; istodobno su kao lanterna polaznicima tečaja: svjetlo u daljini, ali dostižno ako se čovjek potrudi.
- S ovim mladim, Agom, gotovo ništa posebno nisam radio. Sve je naučio od Abija, navodi Marko primjer kako psi uče jedni od drugih. I sve je u redu kada nauče dobro ponašanje.
- Ovo je zapravo, škola za nas vlasnike, govori Ivana Dujić. Upisala je tečaj zbog svoga zlatnog retrivera, mladca od godinu dana i očekuje da će naučiti kako odlučnije postupati sa psom, premda je to već treći u obitelji. Kristina Ibrahimović na Markovu je tečaju sa svojim maltezerom, dvije i pol su mu godine i brine je što je dosta agresivan prema većim psima. I razmažen je dakako, stalno je djeci po rukama, smije se.
S border kolijem jednogodcem Tangom došle su majka Tanja i kćer Nikolina. Nemaju na svoga ljubimca nikakvih pritužbi, no žele se educirati kako što uspješnije voditi psa u svakodnevnim prilikama. Jednako i Jere Šuperba, poznati ugostitelj, vlasnik japanske akite. Zapravo, pas pripada njegovoj djeci, pa je pas dopao njega, slegnuo je ramenima smiješeći se.
Nisu malena, nego dosta velika djeca, no Jere je u akiti vidio priliku da pronađe slobodno vrijeme za sebe i u društvu sa psom otiđe u prirodu i opusti se. No, prije toga, želi naučiti kako postupati sa psom, jednako kao i Marija Bogdanović, vlasnica američke akite, koja se od originalne japanske rase razlikuje po krupnijoj građi i težoj glavi.
Susret japanca i amerikanca, upoznavanje na univerzalnom psećem jeziku bez ikakvih jezičnih prepreka na prvom sastanku tečajaca uhvatila je kolegica Nikolina Vuković Stipaničev svojim fotoaparatom.
Marija ne vidi ništa problematičnoga kod svoga ljubimca, koji zapravo pripada suprugu Luki, poznatom prodavaču ribe na šibenskoj peškariji i on mu je pravi vođa, no bio je spriječen doći. No, on će ga ubuduće dovoditi na Markovu poduku govori Marija.
Pomalo zaglavljene
Malo kasnije pokazalo se da njihova akita ne nateže povodnik, nego naprotiv, dosta mirno hoda između ostalih pasa i da bi od njega mogao biti dobar školarac…
Premda - govori Jere Šuperba za svoga 'japanca' - čuo je i pročitao da su akite poznate po tome da danas naučeno sutra ne znaju, a prekosutra im opet sine… Hoće reći, zaglavljene su pomalo, no Marko ga uvjerava da sa svakim psom, a i nekim rasama treba odvojiti vrijeme na odgoj, i biti uporan. Psu ne možeš kupiti skriptu pa ga ostaviti da sam uči, smijemo se. Vrijeme je ono što inače nedostaje ljudima, a kada se kupuje pas, upravo vremena treba imati, veli Marko Čogelja.
- Cilj bi trebao biti rad na odgoju pasa, to nije teško tko želi naučiti i nije naposljetku, neurokirurgija, nasmijao se osvrnuvši se za kraj na Pravilnik o opasnim psima koji je nedavno izazvao zamjetne polemike u javnosti. Prema Čogelji, pravilnik je sigurno potreban, no ide u krivom smjeru. Nema opasnih pasa samih po sebi, nego ima neodgovornih vlasnika. U rukama kulturnog, savjesnog čovjeka i opasni pit bulovi ili stafordi, ako ih takvima napravi čovjek bit će socijalizirane maze.
- Na prvom mjestu je represija prema psima, što je najlakše, umjesto da se ljude na neki način obveže da psa podvrgnu osnovnoj obuci i socijalizaciji te smatram da treba ići u tom pravcu. I moj Abi bio bi opasan da mu ja dopustim i da nije discipliniran. Nema psa kojemu bi on oprostio da ga ne uhvati za vrat, no to mu nikad ne dopuštam - objašnjava Marko.
Onda je pogledao svoja dva pratitelja, koji su cijelo vrijeme nepomično ležali na povišenom mjestu 15-ak metara udaljeni od nas. Abi i Aga na to su zastrigli uspravnim uškama, a na Markovo: „Idemo kući!“ kao jedan su otrčali u otvoreni prtljažnik automobila i postavili se tako da opet mogu vidjeti svoga vođu…
Mali bijeli kao 'veliki bijeli'
Niti stameni staford, rotvajler, a ni pit bul, da ne nabrajamo dalje krupne i navodno opasne pse, ne grizu više od malenog, bijelog maltezera, kojih je puno među kućnim ljubimcima, navodi Čogelja statistiku psećih ugriza. Nije to čudno, svijet iz perspektive malenoga psa velik je i prijeteći, zato reže i grizu na svaki pokret ukućana, no i za tako loše pseće ponašanje ima jednostavnog lijeka:
- Kada samo zareži, na takvog se psa treba ustremiti kao lav. Doslovce, odlučno krenuti na njega, nipošto ga udariti, jer se to ne radi i nakon nekoliko takvih reakcija, više mu neće pasti na pamet da želi biti 'veliki bijeli...'
