Sveti Ante ki si u konalu, pomozi moga sina Baru i moju ćer Anticu, a mene kiš', ki neš'...
Prisjetili smo se toga prilikom naše ophodnje Kanalom sv. Ante s direktorom TZ-a grada Šibenika Dinom Karađolom na čarter-jahti "Fairplay". Tako su nekad vapile otočanke obližnjih otoka, veslajući u svojim gajetama po neverama na povratku iz grada.
Taj je znameniti morski prolaz kroz povijest i u neverama života često određivao sudbinu Šibenika i njegovih stanovnika. Danas je, osim što je pomorska žila kucavica, i turistička atrakcija.
Ovim kratkim plovnim putem znalo je ljeti prolaziti više od 1500 plovila svih vrsta, uključujući i velike putničke brodove brzih linija.
Dva člana posade jahte, Krste Alviž i Ivo Slamić, malom su brzinom, gotovo nečujno, "takavali" uvale gdje smo željeli, od kapelice sv. Ante pri ulazu u kanal do Tvrđave sv. Nikole i natrag.
– Ovo je najfrekventnije usko plovidbeno područje na Jadranu, u kojem se morska voda miješa sa slatkom vodom rijeke Krke. Uz to, puno je i biološke raznolikosti, atraktivno za posjetitelje u svojim pitomim uvalama – kaže Karađole i dodaje da Kanal sv. Ante ima turističku i kulturnu budućnost.
Njegova lijeva strana valorizirana je gradnjom pješačke staze što vodi sve do bivše vojarne, budućeg prezentativnog centra s Tvrđavom sv. Nikole, kao djela svjetske kulturne baštine koje je od 2017. godine pod zaštitom UNESCO-a.
Suprotna je strana u nepovoljnijem statusu, s brojnim neriješenim zemljišnim vlasničkim odnosima prostora bivšega kampa i restorana s devastiranim objektima koje je dugo koristila šibenska "Rivijera". Postoje naznake da bi se oko revitalizacije toga dragulja prirode mogla angažirati i Javna ustanova "Priroda", koja gospodari i Tvrđavom sv. Nikole.
– Trebalo bi na toj strani od Martinske i vrha kanala do Jadrije urediti pješačku i biciklističku stazu, s valorizacijom Matrinske kao gradskog kupališta i mjesta za javne priredbe, što je dijelom već i ostvareno – zaključuje Karađole.
Kanal sv. Ante ima i svojeg jedinog stalnog stanovnika, Josu Gracina iz Primoštena, poznatog putopisca, ljubitelja prirode i planinara koji je s ekipom HPD-a "Mihovil" osvojio i najviši vrh Anda u Južnoj Americi, Aconkagvu. Sad živi na malome imanju, na uzvisini nasuprot vili Moj mir, uživajući u svojem miru i brinući se o okolišu.
U uvalama među borovima zamijetili smo i šatore kampista, iako na tim mjestima kampiranje nije dopušteno. Inače, te su uvale nekad ljeti vrvjele Šibenčanima koji su masovno dolazili svojim kaićima, gondulama i motorinima loviti pidoče, ciple, orade i brancine – najbolju ribu, koja se ponovno mrijesti u tim vodama nakon pročišćenja akvatorija izgradnjom kolektora za otpadne vode.
Pred ulazom u Tvrđavu sv. Nikola, s impresivnim portalom u stilu znamenitog San Michelisa iz 16. stoljeća, samo smo nakratko zastali. Čuvar objekta mahnuo nam je rukom, a direktor Karađole doviknuo mu je da nećemo pristajati.
Posebnu pozornost uvijek privlači visoka litica lijeve obale kanala, odakle se otvara prelijep pogled na šibensku panoramu. U stijeni su, pri vodi, dva velika otvora polukružnog tunela što su ga Talijani izbušili 1942. godine kao skrovište za svoje torpedne čamce tipa Mas. Poslije je taj objekt koristila mornarica bivše države.
Prije točno pet godina uspjeli smo s pratnjom u čamcu ući u tunel s čeličnom mrežom kao zaštitom, koja je bila razmaknuta. Sve je izgledalo kao da je jučer izgrađeno. Nad vodom postoji i uzak nogostup s jednog kraja tunela do drugog. Muk i tišina u polutami. S pokojom pticom pri svodu.
Neki od Šibenčana, šaleći se i na pomalo morbidan način, taj su objekt nazvali, ni manje ni više, nego "Hitlerovim očima". Iako ga njemački okupator nije koristio.
Tijekom sat i pol naše plovidbe kanalom je prošlo nekoliko desetaka manjih plovila uz dva, tri izletnička broda što su išli prema Skradinu. Nekoliko glisera kretalo se nedopuštenom brzinom.
A naposljetku nas je dočekala šibenska riva puna plovila. Baš kao u ona vremena kad je nautički turizam bio u velikome zamahu. Hoće li se to, i kada, ponoviti?