– Franjo je bija doktur, al‘ šta su ovi naši glavešine danas dokturi, Tuđman im nije ni do kolina! Oni će nas izličit od svega! Od visokog tlaka, masnoće, velikog cukra, gihta. Bit ćemo zdraviji od čelika. Kalat ćemo više nego oni na televiziji, kako in je ime... "Život na vagi". E ti! Ni javni prijevoz nam neće tribat. Trčat ćemo ki lovački pasi, bit ćemo ki vižla, niko nas neće moć ni stić ni ustavit. Morat ćemo na botoks ić kolko će nam se koža na podvoljku rastegnit! – kazao nam je na šibenskom pazaru jedan od naših stalnih čitatelja i pratitelja. Nije se da zaustavit.
– Ove su ti cijene najbolja reforma zdravstva koju moreš zamislit! Prije neki dan sam vidija bakalar u Konzuma, sušeni i vakumirani, 329,99 kuna. Za jedan kil! 43,80 eura. Reka san ovoj maloj šta radi da bi ga tribalo prodavat u Bataljaka, u zlatarnicu. Pitala me zašto. A ja joj velin da jedini on ima onu zlatarsku vagu na grame. Pa ćemo lipo za Badnji dan ić u njega, kupit 50 grama, pa ga baren nastrugat po lešin kumpirima il penetama. Da zamiriši, ka tartuf!
Je, svitu moj, moga bi ovo bit tužni Badnjak za većinu naših sugrađana koji žive od svog rada, sadašnjeg il‘ minulog, umirovljeničkog. Bakalar po 330 kuna bacija je u depresiju i teške misli skoro sve koji su čuli ovu tešku vijest prid nadolazeće blagdane. I da su sad, ovog trena izbori, ne bi se Plenki dobro proveja.
A šta će nam Šengen?!
Je... se, da oprostite, našem svitu za ulazak u Šengen i bezvizni režim, njemu je do bakalara. Barenko dva puta godišnje, na Veliki petak i na Badnji dan. Uzmeš li mu to, mo‘š ga i ubit! Ali, žilav smo mi svit, ne damo se mi. Može on u ove rabatne dane, ko naš Nikola Đerek, i gavuna. Crnih, friških, sad je baš vrime od njih, jedanaesti misec, sad su najbolji, prid prve bure. Lipo ih pofrigaš, baciš na tavu, s dva zrna soli, uliješ čašu crnog vina i naložiš vatru u špakeru i uživaš boga svoga. Vanka mogu i sikire padat! Sve ti je ravno do mora. Još nogomet, Svjetsko prvenstvo. Četiri utakmice danas! A more li lipše? – uživa unaprid u današnjem danu naš barba Niko.
Malo nam za sriću triba! A za Badnji dan, oćete li, Nikola, i onda po gavune?
– Bože sačuvaj! – odrješito nam odgovara.
– Bakalar se mora kupit pa kolko bija da bija. To je naša tradicija, naš običaj, i on se ne smi izgubit. U nas u Mravnici prije se gubi glava nego običaj! Za Badnji dan, za Božić, za ote dane uvik će se nać, jel tako?
Govori Nikola fino i kulturno, ko da mu je susjed naš državni tajnik za kulturu, Šibenčanin Ivica Poljičak. A je, kako nije, samo je on odavno otišao u grad, još njegov ćaća Luka, koji je mesar bio.
– Neka našeg svita! – složismo se lako.
Inače, gavuni su na šibenskoj peškariji po 20 kuna kilogram, hobotnica je 120, sipa isto tako, struni su po dvadeset, isto koliko i bugva, a najjeftiniji su modraci, za friganje, po 10 kuna kil, veli nam prodavačica Marijana Bogdanović.
Prazne su mesnice
Mušterije su najčešće iste, stalni kupci, domaći svit, penzioneri. Mlađarija ne voli čistit ribu, njima to smrdi, oni imaju fine nosiće. Cijene se, vele nam prodavači, ne bi tribale mijenjati ni do Badnjaka. To je to, pa bi svatko mogao naći za sebe nešto. Po ukusu i mogućnostima.
A da će posta bit ne samo prid Božić, nego i kroz cili ovaj naš blagdanski, dvanaesti misec u godini, koji našem svitu počinje već za Svetu Katu, 25. studenog, potvrđuju i prazne mesnice. Stoje u njima mesari, sami, svijeni nad staklenim vitrinama, ko tužne vrbe.
– Osjeti se kriza, kako ne. Još od kraja lita, otkad nema stranaca, nema ni navale u mesnicama. Kupovna moć naših mušterija je slaba. A cijene su otišle gori, jesu, kako nisu. I onda je povrh svega narod pripadnut. Naši se umirovljenici boje prvog dana nove godine i uvođenja eura. Vele, dobit će penziju u dvi novčanice! – priča nam Ante Slavica, to njemu pričaju mušterije.
E, je, danas bi poštari penziju mogli nosit u džepu, a ne ka prije u onin, teškin, kožnin torbama, iz kojih bi vadili snopove novčanica. Kvragu ti daj ovu stabilnu valutu! Isto je bilo lipo kad bi ti prije, u ono doba, kad je bila inflacija, poštijer ostavija na stolu milijune. Puste vrpe, parilo bi da si banku opljačka. Je da nisu puno vridili dinari, ali baren ih je bilo!
Ante radi u Mesnici Miletić, ispod Fine, koja je poznata po odličnim luganigama, tradicijskim šibenskim kobasičicama, u kojima Šibenčani guštaju za blagdane, meću ih obično u juhu, a sada su ih otkrili i – Splićani. I masovno ih kupuju, ka suvenir, kad dođu u naš lipi Krešimirov grad. Koji ih podsjeća na Split kakav je nekad bija. Ma, čekaj, di su oni saznali za luganige, kako?
– Kažu, priko televizije. I jedan od drugoga, u kafiću, uz kavu. Uzmu nekoliko kila, i stalno se navraćaju. Pofrigaju, meću u juhu, ko i mi. Luganige su, inače, 70 kuna kil, još su i jeftine, prema telećem butu koji je 116 kuna, čista pupa, s kosti je 83 kune, bržole su 88 kuna. Janjetina je 90 kuna. Jedino je cijenu kokoša Vlada limitirala, na 24 kune. To kad su u komadu, ali ako ćeš uzet samo bilo meso, file, onda ti je i ono po 70 kuna.
Cijene su počele rasti otkako je krenuo rat u Ukrajini, a kad će stati, još se ne vidi. Kako god koja pošiljka stigne, tako je i nova cijena. Zato dobro kuri oglavina, i kiseli kupus. Di je velika familija, uzme se jedna oglavina, od kila i pol, do dva, to je 40-50 kuna. I udri, s kiselim kupusom. Kripno i zdravo! Kažu da je kiseli kupus pun C vitamina. Nema velike navale ni na pancete za sušenje. Jedan je od razloga i ovo toplo vrime, svit se još kupa, pa mu se čini da, unatoč visokom datumu u kalendaru, još nije vrime za solit meso. Stra ih je da im se ne pokvari. I tu se cijene išle gori. Pancete su friške lani bile 30, ove godine su 35 kuna kil – veli naš sugovornik.
Luganige i tost
Inače, ako niste znali, u luganige vam, uz svinjsko meso, ide i do 13 mirodija – cimet, piment, korijander, muškatni oraščić, klinčić, sol, papar, da ne otkrivamo tajne dalje. Uživali su ovo ljeto u njima i stranci, jedan ih je ugostitelj iz Vodica stalno uzimao, pa restoran Tomaseo na rivi. Rastvorili bi ih, pa ih gostima servirali kao namaz, na baškotu, odnosno vrućem tostu.
A u Senke Rak na pazaru ima i za stariji svit, iz Dalmatinske zagore, jedna likarija, koja i nije skupa. Suva bravetina, po 35 kuna kil, lipa, debela rebra, od ugojenog ovna. Tri kila je u njima, znači jedno sto kuna. I ko voli, uz mrki kupus, to je, reka bi Ričard, med medeni. Spiza taman za burno vrime i za bronzin na kominu.
Ima i oglavine domaće, i pršuta cilog, po 96 kuna, i rizanog po 196 kuna kilogram. I proda se, veli nam Senka, unatoč cijenama. A šta će svit, mora ist! Uzme se teke manje, ali se uzme. A ima svega! Uz pršut i lipog domaćeg sira. Tako je sir iz mišine po 148 kuna kil, drniški je isto 148, prominski je 107 kuna, a pakovački, ovčji sir je najskuplji, 158 kuna za kilogram. Ima i iz ravne Slavonije domaćih oraha i lješnjaka, po 70 i 80 kuna. Naravno, očišćenih. Oni strani, uvozni, ovogodišnji, svijetli su i skuplji, ima ih po 100 i 110 kuna za kilogram, pa je i to razlog što bi orahnjača ove godine mogla biti i malo posnija.
Žale li se mušterije na skupoću, pitamo prodavača Miroslava Štrkalja.
– Žale, kako ne! Vele da im je skupo, ali skupo je i nama, sve isto ko i njima. Ipak, ljudima ne nedostaje optimizma.
Davorka Kale, koju smo baš za ovim štandom zatekli kako bira limune, smatra da mi uvijek dramimo malo više nego što je potreba.
– Nema drame! Mi nikad u životu nismo bili gladni, čak ni u ratu, pa nećemo ni sada, ni ove godine! Izdržali smo sve, pa ćemo i ovo sada – ima naša sugrađanka zdrav, nepobjediv stav prema životu, sadašnjosti i budućnosti.
Izvanredno stanje
Optimizam je besplatan, a tako zarazan. I mi smo se nakon susreta s njom osjećali bolje. Pa smo došli pozdraviti Marka Bilića, koji nam veli da već zadnjih nekoliko godina narod živi u svojevrsnom izvanrednom stanju, barem mentalno.
– Najprije je bila korona, poremetila ljude, pripala ih, pa je došao rat u Ukrajini, inflacija, poskupljenja, nestašica... Boje se ljudi, ne znaju što bi mislili, neizvjesnost je velika, ne znaju što ih čeka, čemu se mogu nadati. Skupilo se puno toga u malo vrimena – dijeli Marko s nama svoje mišljenje. Malo se razmišlja o trošenju, ako se po jutru dan poznaje, onda ni za Božić i Novu godinu neće biti puno bolje. I veli nam Marko da danas spizu na pazaru više obavljaju muškarci, dok je on, kao mladi mesar, najviše radio sa ženama. One su tada bile većinske mušterije, danas je obratno. Vrijeme nosi svoje...
A nas je na izlazu s pazara opet dočekao rodijak s ulaza.
– Napiši, nikad kršćanskijih blagdana neće bit šta ove godine, nikad većeg posta i nikad veće bogobojaznosti. Postit će se ne samo na Badnji dan, nego i na Božić, i na Stipanjdan, i na Ivanjdan, pa čak i na Novu godinu. Postit će svi, čak i ovi koji nisu vjernici, nego stari partizani. Neće lacat bakalara, ali neće im ni Anđa Vlajina spremit teleće šnicele ka Roku Prču. Nego oglavine i kiselog kupusa, pa nek tuku po njemu!
Evo, pišem!