Znate li što povezuje Šibenik i "Pustinjsku lisicu", slavnog njemačkog feldmaršala, Erwina Romella? "Tobruk", bunker okruglog otvora koji su Nijemci zvali "ringstand" i koji su saveznici prvi put vidjeli – i osvajali u Tobruku – u kojem su vodili krvave okršaje s "Wüstenfuchsovim" Afričkim korpusom, pa su po tom lučkom gradu u Libiji dobili i ime.
Ti su tipski bunkeri, koji su imali okrugli otvor za strojnicu ili protuavionski mitraljez, u kojem bi strijelac stajao, i bio do vrata zaštićen od protivničke vatre, kao vrlo uspjeli izum vojne inženjerije, bili građeni nakon Tobruka i uzduž cijelog Atlantskog zida, preko kojeg su očekivali Anglo-američko iskrcavanje, i otvaranje drugog, zapadnog fronta, koje je i uslijedilo u lipnju 1944., poznatim Danom D, i operacijom "Overlord" u Normandiji.
Topnički položaji
No, dok se još nije znalo gdje će se saveznici iskrcati, pa je postojala mogućnost da to bude i Jadran, odnosno jadranska obala, ti su se PA bunkeri gradili i na Jadranu, a jedan od njih iznimno je dobro očuvan i – prezentiran – i na netom obnovljenom čuvaru Šibenika, Tvrđavi svetog Ivana. Koji dominira ne samo nad Šibenikom, nego i kompletnim akvatorijem, i brdima oko njega. Vojnik naoružan MG 34 ili njegovom inačicom MG 42, koju su brojni Šibenčani s uspjehom koristili i u nedavnom Domovinskom ratu, mora da se u njemu osjećao jako moćno. Posebno što je oko sebe i iza sebe imao čitavu mrežu bunkera, skloništa, zaštićenih topničkih položaja, skladišta...
"Sveti Ivan" je branio Šibenik, još od 1646. godine, kada je podignut u samo dva mjeseca, u svrhu obrane od Turaka, za što je Venecija angažirala još jednoga slavnoga njemačkog vojnika, Barona von Degenfelda, proslavljenog u Tridesetogodišnjem ratu. Pod njegovim vodstvom, Šibenčani su u rujnu 1647. godine, u Kandijskom ratu, izvojevali jednu od najslavnijih pobjeda u svojoj povijesti, koja je odjeknula širom kršćanske Europe, i o kojoj su tadašnje europske novine pisale u nastavcima, kao danas o ratu u Ukrajini.
A da je prošlost uvijek živa, i svugdje oko nas, čak i onda kada su već odavno mrtvi oni koji su je stvarali, uvjerili su se i stručnjaci iz šibenske Tvrđave kulture, Josip Pavić i Andrija Nakić, kada su nadgledali obnovu najveće šibenske kopnene tvrđave, površine od 19 tisuća četvornih metara. I našli u zemlji limenu pločicu, "dog tags" s imenom Tullio Rivano. Talijanski vojnik iz jednog malog mjesta na Sardiniji, okupator koji se u Šibeniku iskrcao 1941. godine.
No, kada je Italija kapitulirala 1943. morao je birati, hoće li nastaviti ratovati s dojučerašnjim saveznicima, ili biti ratni zarobljenik. Tullio je izabrao ovo drugo, pa je u velikim ratnim logorima na sjeveru Njemačke, sa stotinama tisuća svojih sunarodnjaka proveo iduće godine. U kojima mu nije bilo lako, što je ostalo zapisano i u njegovom dnevniku, što se sve našlo na internetu, u kojem se jadao na teške uvjete. Ipak, uspio je preživjeti, i umrijeti u dubokoj starosti, u svom krevetu, 2008. ili 2009. godine, što su Pavić i Nakić doznali u kontaktu s arhivistima iz njegova maloga sardinijskog mjesta. S kojima su razgovarali o mogućnosti da njegova vojnička pločica na koncu završi izložena na Tvrđavi svetog Ivana, u bunkeru ili oko njega. Zajedno s fotografijom koja je nastala na Tvrđavi, točno na dan partizanskog oslobađanja Šibenika, 3. studenoga 1944. godine.
Partizani na Poljani
– Iz jednog drugog dnevnika sam čitao da je čak i u trenutku kada su partizani marširali preko Poljane još bilo puškaranja po ovim kotama, na Tvrđavi Šubićevac je pisalo. I baš tada je nastala ta partizanska "fotka", na kojoj se vide ovi bunkeri, što je dragocjeni dokumentarni materijal. Bilo je to zadnje puškaranje na njoj, nekih 300-tinjak godina nakon što je sagrađena. Tako da bi i ta fotografija mogla naći svoje mjesto u toj mini postavi u tom bunkeriću – kažu uglas Pavić i Nakić, koji se u toj priči odlično nadopunjuju, prvi povjesničar, drugi arheolog.
Nakić nam veli da ovih njemačkih "tobruk" bunkera ima još i u Donjem Polju, na drugom kraju Šibenika, jedan i u Podsolarskom, ali da je bunkere oko našega grada, po brdima oko Šibenika, prije njih i Talijana, zapravo počela graditi – Kraljevina Jugoslavija. Već krajem dvadesetih godina, jer se Kraljevina, koja se kao što su se i Nijemci plašili Amerikanaca, bojala iskrcavanja Talijana, a Šibenik su smatrali ključnim gradom za obranu od invazije.
Kraljevina Jugoslavija utvrđuje šibenski kanal i motri na njega s brda, na cijeli zaljev. Šibenik je čak bio okupiran od strane Italije tri godine, do 1921. godine. Bunker za obranu je bio u kanalu, u špilji svetog Ante, u kojem još uvijek postoje njegovi dijelovi.
– Talijani su čak izdali i jednu tajnu, špijunsku knjigu, za potrebe svog ministarstva rata, u vrlo ograničenoj tiraži, u kojoj su dokumentirali sve bunkere i utvrde Kraljevine Jugoslavije, za koje su znali. Uspjeli smo dobiti dijelove koji se odnose na Šibenik, i tamo ih je cijela hrpa. Recimo, samo u kanalu svetog Ante je deset položaja, mitraljeskih gnijezda, ali je u njoj evidentiran i prostor između dviju tvrđava, Barone i Svetog Ivana, s bunkerima, povezanim hodnicima. Tako da je čitav ovaj dio Šibenika koji gleda prema moru, bio utvrđen, kao prava tvrđava, uz ekstremno utvrđen kanal svetog Ante, u kojem se neki ratni brod koji bi prolazio kanalom moglo gađati s milijun mjesta – sipa Pavić kao iz rukava.
Nakić veli da je šibensku luka kao važnu točku prepoznala i Austro-Ugarska, ali je, za razliku od stare Jugoslavije, nije tako jako utvrđivala, za razliku od Boke ili Pule. Ovdje im je, u luci, bilo središte radioveze i škola za radiotelegrafiste. Jugoslavija, počinje koristiti Tvrđavu Barone, u koju ponovno nakon sto godina, ulazi vojska, tridesetih godina. Tu gradi i vojarnu koju je kasnije nastavila koristiti JNA, kroz novu Jugoslaviju. Nju su Šibenčani znali i kao "vojnu policiju", u kojoj je danas – vrtić. Nadamo se da će tako i ostati.
Teško do podataka
– Što je tko radio, koja je vojska što kopala, utvrđivala, za koju namjenu i kada, to je i danas nepoznato. Arhivi su vojni u Beogradu, i stari i noviji, do devedesetih godina, teško je doći do podataka – vele nam naši sugovornici i pokazuju rukom na talijanske bunkere na brdima oko Šibenika. Tu su na Gvozdenovu, Kamenaru, Lugušama, Dumbočica, kod tunela, Smričnjaku. To je nova linija gradskih bedema, koja se radi u Drugom svjetskom ratu. Njihov najdalji bunker, najdublje u kopnu, najvjerojatnije je na Trtru, bio sam tamo, i mogao bi biti njihov.
Ovi bliže gradu su kompleksniji, oni dalji su jednostavniji, s nizom rovova, koji štite grad od unutrašnjosti, sa strane s koje su očekivali napad. Za razliku od Kraljevine, koja ga je očekivala s mora. Tako je povijest Šibenika, ne samo povijest tvrđava, nego evo i bunkera, rovova, sve do današnjih dana. I nedavnog Domovinskog rata. Kada se Šibenik branio u zaleđu Skradina. Nakić nam veli da su sada, kada se radi petlja u industrijskoj zoni Podi, otkriveni rovovi iz Drugog svjetskog rata. Koje je prepoznao njihov kolega Marko Sinobad iz Konzervatorskog odjela. I, naravno, zaustavio radove, i naložio daljnja istraživanja. Koja će sigurno dovesti do novih saznanja. Kao što se do čitavog niza nepoznatih stvari došlo obnovom Tvrđave svetog Ivana.
U svakom slučaju, Drugi svjetski rat, Hladni rat, bunkeri JNA, vruća su tema o kojoj postoji i čitav niz filmova i podataka, na društvenim mrežama i servisima, YouTubeu i Facebooku, uz čitavu vojsku pratitelja i posjetitelja, od kojih mnogi fasciniraju podacima i poznavanjem povijesnih činjenica. Pa, tako i o šibenskim, onim koji se nalaze ispod Svetog Ivana i čitavog ovog kompleksa tvrđava, na kojim se ratuje još od pamtivijeka. Tu su naši povjesničari našli, a šibenski pirotehničari izuzeli čitav niz "minsko-eksplozivnih sredstava" iz Domovinskog, Drugog svjetskog rata, Prvog, ali i topovskih kugli, "đuladi" iz ratova s Turcima, dijelova razne vojne opreme. Ali i keramike, upotrebnih predmeta.
Postolje za strojnicu
Samo tunel ispod Svetog Ivana, iskopan u živoj stijeni, dug je 71 metar, i završava postoljem za strojnicu, ili, možda, topnički daljinomjer, prosječne visine dva metra, Sad ostaje da se se sve to, na jedan primjeren način, ponovno vrati nazad, dokumentira i prezentira, izloži, naravno ne samo na edukativan, nego i siguran način.
Naći će Josip i Andrija, dečki i djevojke iz Tvrđave kulture koja upravlja šibenskim tvrđavama, za to načina, ne treba sumnjati. Samo im treba vremena! A toliko je toga što treba istražiti i dokumentirati, Šibenik je u tom slučaju još "terra incognita". Ali, tko zna, možda ga već sutra počnu opsjedati zaljubljenici u Drugi svjetski rat, i vojnu povijest, i da postane po svojim bunkerima i potkopima poznatiji – ili jednako poznat – nego po tvrđavama. Između kojih nekadašnje vojne komunikacije mogu postati pješačke i biciklističke staze, "hiking" i "trekking" rute...