Bilo da su dio stare gradske jezgre zaposjeli novi stanovnici, bilo da ga nastavaju generacije istih starih, šibenskih obitelji - na tom ih mjestu i danas veže i spaja nevidljivi težački duh ali sada bez karova, toverni, „bez mirina, slara i fumara“. Moderni šibenski gradski težaci evo su odvjetnici, profesori, likari, trgovci, inžinjeri... Dolazite li Šibeniku s mora, učinit će vam se ko neki kameni amfiteatar s pogledom od, ukupno, bar milijun dolara! I turistički bedekeri opisuju ga kao grad nadvit nad morem, grad kamenih skala, uličica i prolaza, portala i bunara, sve je tu uzbrdo i nizbrdo i kamenito, i ta ga specifična konfiguracija razlikuje od drugih dalmatinskih srednjovjekovnih gradova ali - i ne samo to!
Ne znam, bogme, ima li puno starih, dakle srednjovjekovnih - da se zadržimo u tom društvu - gradova na obali u kojima i danas ljudi imaju i rade - vrtle! U kojima ovih dana prispijeva bob, stasaju pomidore i salata, širi se krumpir, zeleni kapulica, riga pomalo ide u prorast, agrumi cvjetaju ko ludi, a kapare negdje tek proviruju, a negdje se već mogu brati!
Sve je to ove godine malo i zakasnilo zbog ljute zime. No, vidi čuda, stradale su tek bugenvilije, sve ostalo nekako se iskoprcalo iz zimskog sna.
Vrtli uz kuću ne bi trebali biti veliko čudo u prigradskom naselju, o njima je pjevao Arsen u pjesmi „Vrtovi malih kuća“ ali usred grada, u staroj gradskoj jezgri i na njezinim neposrednim prilazima - e to je već raritetna pojava!
Prvo smo obašli - nazovimo tako - obodni dio stare gradske jezgre. U Ulici Stipe Ninića dva vrtla, jedan do drugoga, jedan obitelji Mandić, drugi obitelji Kozić.
Vrt Mandića, ajde, ima i dimenzije jednog pristojnog vrtla, u njemu je svega - čak i stablo lješnjaka! Ali vrt Vinke Kozić - ne znam ima li petnaestak, dvadesetak „kvadrata“. Vinka u muževu zaseoku Kozići pored Ivića, odnosno kod Drinovaca na Miljevcima, ima veliku zemlju i vrta', i u svojim Dubravicama isto, ali treba od te ljubavi živiti i svaki dan, a ne samo vikendom.
- Od cvića - imamo sve šta cvita, od prvih cvitova do zadnjih prid zimu, a suncokreti nam narastu zavr' kuće! Sve visočije biljke podigla sam i vezala da još mogu ispod njih iskoristiti zemlju. Lišće ne bacam nego ga sasičem i položim ispod. Evo, bob je gotov, pomidore rastu, di je bob tu će doć paprika roga. Ova zemlja ljubi roge, a cikle, cikle - neće.
U vrtu fotoreporter Nikša zatiče kćer Anicu i unuku Martu, koju svako malo prebace preko ograde kod Mandićevih; dobrosusjedski odnosi su na najvišoj mogućoj visini! Mala Marta lopaticom i grabljicama već operira po babinim lijama, a Anica kaže da su se potrudili i na tih par kvadrata nabrojili trideset i četiri vrste cvića i povrća i četiri kojima se nisu mogli sjetiti imena.
Nad Svetom Nediljicom, u Ulici Ive Zaninovića je mladi maslinik obitelji Grubač: lani je dao svojih prvih „ozbiljnih“ osamnaest litara ulja. Maleni limun - pedeset kila limuna. A djevojčice Tonka i Petra pošle su po svoje sljedovanje jagoda, ali ne na pazar nego u svoj vrt!
Zalazimo baš u staru gradsku jezgru, tu ispod groblja svete Ane. Mirjana Miletić još se ne može razmahati u svom vrtu jer susjedi uređuju staru kuću, a ona im dozvolila prolaz preko vrtla. Smokva, limuni, žižula, mandarina: sve su vam ovo bile Zenića kuće i vrtli a ova kuća poviše mene je kuća kreatorice Loredane Bahorić, ona vam tu dođe liti...
Pored terace u Ulici Ivana Tomka Mrnavića, isto ispod svete Ane, kod Imre Považana, našijenca koji se nakon Švedske i ostatka svijeta skrasio u Šibeniku, raste jedna šezdesetogodišnja smokva i bar toliko stara maslina - puna rese! Pari da će dat' stolitar ulja! Pa di to ima u starome gradu - i još s kupolom svetog Jakova u dnu kadra...
Imenom njegova graditelja, Jurja Dalmatinca, nazvana je nekoć glavna srednjovjekovna ulica Šibenika. U Jurja Dalmatinca 18 je dom profesorice u miru Brede Čabo, supruge poznatog šibenskog liječnika pokojnog Stjepana Grubišića Čabe, i majke dvojice današnjih šibenskih likara, Roberta i Filipa i kćerke Jelene.
Sinovi žive u novogradnjama, kćer u Zagrebu, a gospođa Breda od 1941. godine - na očevini u Jurja Dalmatinca. Oko vrta se trude svi: i sinovi, i neviste i unučad - osmero ih je! Sinovi u vrtu liječe stres od posla, a ima tu dosta likarije jer vrt je zaista golem: išpartan je šimširom, uspijevaju trešnje, višnje, marelice, masline, iz zidova izbijaju kapare, zeleni se kapulica, salata, bob, ravanele, selen i petrusimen...
Vrt Čabinih je upravo - impozantan!
- Ja više nisam u godinama da bi kopala, to rade sinovi, njima je to bijeg od bolničkog stresa. Da, da, rijetko idem na tržnicu pored ovoga... a osim svega, ovdje se svi okupljamo, bude nas i četrnaest oko stola! Bilo je puno vrtala po Gorici, Gorica baš ovdje završava i tu počinje Dolac. Ne, u Docu nije bilo vrtala. Tamo je građena kuća na kući!
Tako smo saznali još jedan važan podatak o Docu i Gorici čije precizne, premda odavno „meke“ granice znaju samo njihovi stanovnici i poneki fetivi Šibenčanin.
Takav je bio Milivoj Zenić, pokojni ravnatelj i preporoditelj šibenske Gradske knjižnice, i sam s Gorice. Pisao je u svojoj velebnoj knjizi „Stari Šibenik, kalama, skalama i butama“, kako taj predjel početkom devetnaestog stoljeća naseljavaju težaci, no još i ranije tamo, u okrilje gradskih bedema sklanjalo se novopridošlo stanovništvo s „rustičnim oblicima stanovanja, na malim i zgusnutim nepravilnim parcelama“, spominje Zenić „potleušice građene u suho i pokrivene šimblom i ševarom“, s pregradama koje su ih dijelile od životinja... Dočim su težačke kuće zapadnog dijela Gorice bile „katnice, zidane i pokrivene crijepom, s konobom u prizemlju i najčešće jednom prostorijom na katu koja je služila i za stanovanje i za gospodarske potrebe“... I sve se to još i danas dade vidjeti u prostoru!
Piše Zenić i o „osunčanim vrtovima, stepeničasto poredanim, kojih je nemali broj...“ u Prominskoj i Bukovačkoj ulici.
No prije jednog takvog, u Prominskoj, posrećilo nam se sresti Duška Sekulića koji nam je otvorio - svoj vrt u Ulici Jurja Dalmatinca 17, gdje stanuje! To je, priča, bio cijeli sklop kuća Rossini, a nedaleko je i kuća uz koju stoji tabla da je u njoj živio sam Juraj Dalmatinac! Mi smo, tražeći Duškov vrt, u susjedstvu naletjeli na ekipu građevinskih radnika koja je u adaptaciji jedne od kuća netom otkrila zazidani renesansni prozor, kažu da su im konzervatori rekli da je iz petnaestog stoljeća!
Eto u kakvom okruženju uspijevaju šibenski gradski vrtli!
- Ova salata je kristalka, a ova nešto ka puterica, rodila je neviđeno, jede je pola Doca... Sad ću staviti pomidore, raštiku, fažolete, i još ću posaditi cate. Uberem bar osam kila kapara. Ne smin puno saditi jer onda moram nositi gnojivo, a to ovdje sve ide na ruke. Uvijek je ovako među kućama bilo zemlje. Sad kad su čistili teren za tu novu zgradu na Peškariji, sloj zemlje u bivšem vrtlu dominikanaca bio je visok pet metara... - priča nam Duško i umjesto buketom cvijeća dariva nas - glavicom salate!
Naša je sljedeća vrtna stanica - kuća Zmijanović, odvjetnika Branimira Zmijanovića i doktorandice ekonomije Ljilje Zmijanović, te njihovih Lucije i Jakova.
Da se odmah razumijemo: usprkos zvanjima, znanjima, diplomama i doktorskim radnjama, taj bračni par dobio je zlato za maslinovo ulje, prvo na jednom noćnjaku a onda ove zime u Vodicama. Imaju stotinjak maslina kod Zatona.
A u vrtlu uz kuću u Prominskoj... E ne znam čega tu nema!
Ljilja motikom zagrće krumpir, na pomidorama ima - ma ne cvita, nego već ima malih pomidorica, i gorka je naranča puna cvijeta, pa limun, mandarina, selen, petrusimen, špinjača, blitva, bob, biži...
- Sinoć sam dokasna močila stajsko gnojivo i polivala pomidore, to im je najbolje.
Treba vriće gnojiva donijeti do kuće samo po skalama i uličicama, bez ikakva kolnog pristupa!
- Uvijek smo u nekoj gradnji i betonu, ova je kuća bila ruševina, a mi smo je sagradili prije dvanaest godina. Vrt... ko god oko nas baca zemlju - a to se događa kad ljudi obnavljaju kuće - mi odmah to uzmemo i dovučemo u naš vrt. Ima mjesta na kojima su nekad bile staje, zamislite kako je to dobra zemlja!
Masline su u cvatu, imaju i oblicu i lastovku, a tamo pod zidom kutre tri loze maraštine...
Točno ispod njih je prelijep vrt još ljepše kuće kipara Aleksandra Guberine i njegove Silve, ali su danas u Primoštenu. Do Zmijanovića još je jedan odvjetnik koji je odlučio živjeti na Gorici: Jasmin Avdagić. I pred njihovom kućom je vrt u nastajanju.
Bilo da su taj dio stare gradske jezgre zaposjeli novi stanovnici, bilo da ga nastavaju generacije istih starih, šibenskih obitelji - na tom ih mjestu evo i danas, veže i spaja nevidljivi težački duh ali sada bez karova, toverni, „bez mirina, slara i fumara“, kako piše Milivoj Zenić.
Moderni šibenski gradski težaci evo su odvjetnici, profesori, likari, trgovci, inžinjeri...
Šta bi Arsen rekao: Učini se da sve iman/Al u niko doba/Zaželi se moja duša/Kukumara, boba...
I časne sestre čupaju i kopaju
Između skala Ulice Sv. Luce i skala imenom Strme stube, savio se, unutar kompleksa samostana benediktinki svete Luce - njihov vrtal i njihov malešni cvjetnjak. Tu malu zemljoradnju usred stare gradske jezgre Šibenika, na Gorici, ponajprije održava časna majka samostana Gabriela Liović (76), rodom iz Sinja. Za ovu je prigodu nismo zatekli na "radnome mjestu", a u vrt nas je odvela - da 'ko će! - glasnogovornica samostana, časna sestra Fortunata.
U cvjetnjaku imaju prelijepe mirisne ruže, palme, kale, ruže penjačice, koješta još, i neviju koju je moja baba Ružica gojila u starim loncima na slaru, a meni nikako ne ide. Osim ako...
Dakle, u donjoj "etaži" je cvijeće, jedna šljiva i jedna smokva petrovka, i pusto cvijeće. A u gornjoj, mili Bože, salate, kapule, pomidora, fažola, selena, petrusimena... Sve pognojeno ovčjom prpom iz sela Brajice. U jednoj gredici, među kalama je i kapulica - baš kako je nedavno u Šibeniku savjetovala HTV-ova 'vrtlarica' Kornelija Benyovsky Šoštarić.
- Fortunata, kako u vrtlu nema ni travke?
- Nema, kad časna majka stalno čupa.
S druge strane samostanskog kompleksa, prema Skalama sv. Luce, još je jedan mali vrtlić, pun salate i kapulice i još koječega.
- Pa vi, Forte, uopće ne morate na pijacu!?
- Ma kakvi!
Odlazimo Nikša i ja iz ove male, zelene i nadasve uredne vrtne oaze usred Gorice, toga kamenoga srca starog Šibenika. Najavljujem se doći po recept za likariju od aloe vere koja buja u pitarima, u poluhladu.
... a grančicu nevije s početka teksta morala sam, da oprostite, ukrasti, da mi se primi.
Mislim da mi časne benediktinke neće zamiriti i da će se nevija primiti!
