Na Šubićevcu se povijest ponavlja. Bliska, ali i daleka. Na sličan ili gotovo isti način. Kao prije tri godine o plasmanu nogometaša Šibenika u Prvu ligu odlučuje utakmica s izravnim konkurentom, u kojoj "narančastima" igra samo pobjeda. Razlika je u tome što su ne tako davni susret s vinkovačkom Cibaliom (0:0) odigrali na svom travnjaku, dok ih nova "majstorica" s Varaždinom čeka u baroknom gradu. Ponavlja se i statistički podatak da su "narančasti", baš kao i tri godine ranije u proljetnim dvobojima, olako ispustili jesensku prednost od pet bodova.
Nogometna povijest spominje da su prije nešto više od 60 godina Šibenčani na svom travnjaku s Varaždincima igrali susret sličnog značenja ili za plasman u "onu" Drugu ligu, kad im je, također, trebala minimalna pobjeda. Ima i nekih naoko sitnih, ali ne i nevažnih detalja, koji se, također, ponavljaju.
Više grintanja nego gledatelja
Utakmicu Varaždin – Šibenik trener domaćina Branko Karačić, zbog crvenog kartona, odgledat će na tribinama. Baš kao što se jednako iskusni Stanko Mršić na spomenutom susretu Šibenik – Cibalia iz istog razloga nervirao na istočnim tribinama Šubićevca. Ponavlja se čak i to da su obojica, i Karačić, i Mršić prije toga bili treneri i na šibenskoj klupi.
Stari šibenski prijatelji nogometa bi najradije da se ponovi ona utakmica od prije 60 "i nešto" godina, kad su Varaždinci katastrofalno poraženi (7:0), ali takav rasplet zbivanja, ruku na srce, djeluje kao nogometna fatamorgana. Nije Šibenik toliko jak, a ni Varaždin tako slab da bi se takva šibenska radost mogla dogoditi na varaždinskom travnjaku.
No, ne možemo zanemariti staru latinsku da je povijest učiteljica života. Imaju li braća Bulat i trener Borimir Perković barem minimalnu želju da se raspitaju kod Gorana Tomića, Krešimira Sunare, Ive Krečka, Klaudija Kapelija, Marka Slavice, Joška Jurića, Željka Dulibića i drugih, koji su (ne)izravno sudjelovali u neuspjelim "majstoricama" sa Cibalijom (0:0) i Istrom (dvaput po 1:1), u čemu su pogriješili u spomenutim silno važnim utakmicama!? Na kraju sezone, kad je cijeli grad silno žudio za prvoligaškim balom. Ima li bolje argumentacije toj tvrdnji od podatka da je utakmice s Vinkovčanima i Puljanima gledalo ukupno oko 10 tisuća gledatelja!?
Ove sezone je na tribinama, ruku na srce, više grintanja nego gledatelja. S razlogom, ali i bez njega. No, stigao je trenutak, kad takve stvari valja zaboraviti. Nema smisla žaliti za prolivenim mlijekom, kad se svi grijesi i propusti mogu ispraviti u jednoj jedinoj utakmici.
'Moj grad – moj klub'
I bez obzira na jasne simpatije i antipatije, ovog tjedna se za isti štap trebaju uhvatiti igrači i stručni stožer, žestoki navijači i "obični" građani, sadašnji i bivši čelnici Šubićevca. Na način, na koji to rade mladi Šibenčani, kad nerijetko ističu lokalpatriotsku parolu "Moj grad – moj klub". Ne sumnjamo da će barem stotinjak šibenskih navijača požuriti u subotu put Varaždina.
I još nešto.
Ako sve ne bude po našim, šibenskim željama, to neće biti smak svijeta. Čekat će nas "majstorice" s Puljanima, baš kao i prije tri godine. Bolje rečeno, još jedna šansa. Ima grubo realnih Šibenčana, koji tvrde "da je bolje stabilan drugoligaš nego nedorasli prvoligaš". No, skloniji smo tezi jednog šibenskog kolege "Volio bih da postanemo prvoligaši, pa makar se vratili natrag za samo 12 mjeseci".
