Kad čovik nema šta radit pa onda po cili dan gleda televizor, kakvi li se budaleština more naslušat

Kad čovik nema šta radit pa onda po cili dan gleda televizor, kakvi li se budaleština more naslušat. Obično novinari, pogotovo kad razgovaraju s političarima reču kako "javnost ima pravo znat" pa pitaju sve, i šta triba i šta ne triba. Onda čovik i o budaleštini misli da je važna pogotovo šta je bila na televizoru i na svim programima. Ja bi volijo čut te reportere i reka bi in da more bit da ja iman pravo nešto znat, ali ja ne želim konzumirati to pravo. Jednostavno, pola toga mene uopće ne zanima. Zašto ne dadu štogod šta će meni ispunit dan i učinit me sritnim? Samo Kovid, samo poplave, potresi, korupcije, intrigavanja, pljačke, zločini, nesriće, što na prvom programu tako i na svim ostalim televizijama. Pa kakav ćeš ić leć poslin svega toga? Ićeš živčan i nervozan. I onda počnu još govorit kako taki program izaziva nervozu i PTSP kod gledalaca.

Zašto nema filmova di moš odmorit dušu, filmova di nema 200 mrtvih, silovanja, droge na siće, ja bi tijo da se dvoj mladi zaljubu i da se na kraju i vinčaju. Nije bitno jeli mlada dotarica a mladoženja ižinjer. Takvi filmova i taki priča meni fali. Neću nikad zaboravit kako san se sit isplaka još ka mulac kad san gleda "Sjaj u travi" s Natali Vud i Vorenom Bitijem i "Ljubavnu priču" s Ali Mekgrou i Rajanom Onilom. Koja lipa čeljad, a kako tragični životi. Evo, ja njizi pantin i poslin 50 godina. Šta pantin od ovih "javnost ima pravo znat" od lani ili prikolani? Ne pantin ništa. Meni u mojin godinam fali mira, tišine, fali mi da me ujtru budu tice i huk Čikole u kanjonu. Meni je prije 60 godina obećana lipša budućnost i kako će cvjetati cvijeće, ja još uvik čekan tu lipšu budućnost, ali mi se čini da nije za to ostalo baš puno vrimena.

Lipi događaj

Jedan lipi događaj koji spada u one koje ja iman pravo znat ali ih i želim znat, desijo se odnikidan u Drniškom muzeju. Vidijo san plakat, kaže izložba slika "Otac i kći" i imena Hrid Matić i Amarili Marović Matić, Dobro znan Hrida iz gimnazijskih dana i znan da je vrhunski pivač ozbiljne glazbe, ali nisan zna i da je slikar. Kad san vidijo slike, shvatijo san da je i vrhunski slikar. Amarili mu je ćer šta isto slika, puno lipo. To nisu slike di se moraš mislit šta je slikar tijo s otim reć. Tu je prekrasna kombinacija linija, likova, boja, atmosfere. Bilo je nas publike za korona uvjete pristojno, svi s maskama. Bilo nam je drago šta smo na toj izložbi ki kad ditetu poslin dugo vrimena daš ćakuladu pa ono bude sritno. A zapravo je rič o pravoj, istinskoj umjetnosti. Kako reče u katalogu jedan od uvodničara, Amariline slike su oku ugodne i u potrazi za ostacima raja koji se nalaze u svakome od nas.

Potom smo svi prešli u Atrij Muzeja. Tu je bijo koncert pod nazivom Popularne pjesme svijeta. Pivali su redom Hrid Matić, tenor, Martina Klarić, sopran, i Amarili Marović Matić koja se iskazala i kao vrsna pivačica. Za glasovirom je bijo Gaj Matić Marović, Hridov sin. Uživa san slušajući makar nisan stručnjak. Jednostavno, glazba te ponese, a pivači vrhunski. Evo, vidili ste kad san nabraja, ćaća Hrid piva i slika, ćer Amarili slika i piva, sin Gaj vrhunski svira. Kad tome pridodamo i suprugu odnosno majku, koja je balerina, što reć o toj obitelji. Tu ne moreš falit, uvik te more neko dricat ako dištonavaš. Kako reču na reklamama, ni to nije sve. Hridov pokojni ćaća šjor Tonći isto je bijo vrhunski i slikar i pjesnik a amaterski se bavio i režiranjem dramskih predstava. Tako se trevi u jednoj obitelji u tri generacije sve umjetnici, svi vrhunski. Tu večer bijo san sritan šta san vidijo izložbu i sluša koncert. Puno mi je to više značilo nego izvješća reportera o kotulima i bljuzama novih saborskih zastupnica. Kad bi moga, ja bi svin tin reporterima reka da javnost ima pravo znat da i u jednom malom mistu, metimo reć ka šta je Drniš, znade bit velikih stvari. Ova izložba i ovaj koncert u jednoj večeri sigurno su bili velika stvar.