Mladi sve rjeđe redovito dolaze na treninge, pa mlađe selekcije postižu sve slabije rezultate

Varaju se oni, koji misle da je jednostavno rješavanje problematike odgoja igrača u mlađim kategorijama, te njihovo sazrijevanje u seniore. Prije svega, za razliku od minulih godina, sve teže je privoljeti dječake i djevojčice, te (ne)izravno njihove roditelje da mladci dolaze redovito na organizirane treninge. Taj problem postaje iz dana u dan sve teži, pa se nemojte čuditi da mlađe selekcije u nekad elitnim hrvatskim kolektivnim sportovima postižu sve slabije rezultate.

Riječ je o problemu, što “debelo” zadire i u potrebu sve većeg ulaganja u sport. Na svim razinama. Od općinske do državne – kazivao nam je u više prijateljskom nego službenom razgovoru bivši vaterpolski reprezentativac, a danas čelnik riječkog Primorja Samir Barač. Jedan od onih, koji su se u hrvatskoj kapici kitili odličjima različitog sjaja.

Potonuli u drugi razred

Za dio Samirovih tvrdnji nije teško naći argumente. Primjerice, hrvatske su košarkaške nade potonule u drugi razred europskog basketa. Tek nešto je bolja situacija s rukometašima, nogometašima ili vaterpolistima. Mi se čudimo što nas je na zadnjem Svjetskom prvenstvu preskočila Grčka, a zaboravljamo da su naše juniore grčki vršnjaci prije četiri godine samljeli s pomalo sramotnih 8:0, te da su upravo ti juniori najjužnije balkanske zemlje nositelji igre u A-selekciji.

Lakše je lupati po Daliću

Mi se s vremena na vrijeme na prilično euforičan način bavimo vaterpolom, ciljajući prvenstveno na oscilacije reprezentacije. Pritom zaboravljamo da je, što kriti, uvelike usporena proizvodnja novih nadarenih imena upravo u klubovima, koji su desetljećima svojim talentima hranili hrvatski vaterpolo: u riječkom Primorju, splitskim klubovima Mornaru i POŠK-u, pa i, htjeli to priznati ili ne, u šibenskom Solarisu.

– Bez nadarenih igrača iz spomenutih klubova Jug, Jadran i Mladost prisiljeni su na selidbu igrača iz jednog u drugi klub ili, što je gotovo pogubno za hrvatski vaterpolo, dovođenje stranaca – još jednom se oglasio Samir Barač.

Riječki vaterpolski internacionalac načeo je temu, koju bi svakako trebalo proširiti. Na sve hrvatske usporednice i meridijane, polazeći od stajališta da je riječ o dva očigledna interesa. Prvi, što u sociološkom smislu sport, posebice kolektivni puno znači u odgoju dječaka i djevojčica, pa i svojevrsnom pripremanju za ozbiljan posao. Drugi je interes bliži prosječnom čitatelju, jer govori o tome koliko uspjesi nogometaša i vaterpolistima ili jučer rukometaša, te svojevrsno buđenje hrvatske košarke, ne samo bude toliko potrebne domoljubne osjećaje, već i uvelike pridonose afirmaciji Lijepe naše u svijetu.

A mi smo, ruku na srce, spremniji kritizirati nogometnog mudraca Zlatka Dalića i dobro organizirani HNS nego huligane, koji nas sramote ne samo kod kuće, već i izvan naših granica. Ne bježimo od teme da je Europa katkad prestroga prema našim klubovima, reprezentaciji i navijačima, ali ona nam, priznali to ili ne, daje odgovore na sve naše gluposti, zaslijepljenosti i neprihvatljive tolerancije.