U prvoligaškoj premijeri, na riječkoj Rujevici, šibenski su nogometaši veći dio susreta imponirali snagom kolektiva. Kao momčad, koja već desetak mjeseci uporno gaji svoj stil nogometa, u kojemu nabijanje lopte potiskuje želja za pas- igrom. S prepoznatljivim trenerskim rukopisom, sa samo dva (Anočić, Sahiti) nova igrača u odnosu na ne tako davno drugoligašku utrku, kad su bili, blago rečeno, superiorni svojim suparnicima.
No, što je nadmetanje riječkih Bijelih i šibenskih Narančastih dulje trajalo, to su bile sve veće pukotine u igri gostujuće momčadi. Iz prostog razloga što se nedostatkom snage i svježine gubi i toliko potrebna koncentracija da se nastavi tečnom igrom, kakvom su se Šibenčani predstavili u prvom poluvremenu. Neovisno o posjedu lopte (60-40 posto u korist domaćina) a koji u suvremenom nogometu ne znači baš previše. Suprotno tome, Narančasti su, za razliku od domaćina, u tom razdoblju imali više udaraca na gol, više izvedenih kornera… Kao krunske dokaze dobre tranzicije poslije osvojenih lopti.
Kako se u tim trenucima ne sjetiti ne tako davne izjave nadarenog šibenskog nogometnog stručnjaka Gorana Tomića, koji je u glasnim razmišljanjima o izgledima svog matičnog kluba posebno potencirao (ne)mogućnost da Narančasti prate tempo igre, koji 'kraljuje' među vodećim hrvatskim klubovima.
- Može li Šibenilk s postojećim kadrom pratiti, primjerice, tempo utakmice, kakav je bio nametnut u drugom poluvremenu finalne utakmice Kupa Hrvatske Rijeka- Lokomotiva- zapitao se Tomić u otvorenom razgovoru s autorom kolumne.
Bolno saznanje
„Minjaj, minjaj…“, vikalo se u poznatom jadrijskom kafiću „Kod Jole“, gdje je sedamdesetak žestokih Šibenčana bodrilo svoju momčad kao da ne gledaju televizijski prijenos, već da su na tribinama Šubićevcu, gdje im je i zapravo mjesto. Od Joška Jurića, predsjednika Šibenskog sportskog saveza i cijele obitelji bivšeg nogometnog suca Dražena Bumbaka do starih šibenskih košarkaških djelatnika Mate Zlatopera i Milana Bimba Jakšića. Da ne govorimo o brojnim šibenskim mladićima, koji na sličan, gorljiv način vole svoj klub i grad.
- Dobro viču „minjaj, minjaj“, ali koga trener Krunoslav Rendulić, osim iskusnog Tonija Španje, može uopće uvesti, a da ne nagrize kvalitetu i svježinu momčadi- pitali su se oni verziraniji za situaciju na Šubićevcu poput malonogometnog zanesenjaka Andrije Bakule.
S Bakulom smo se složili na prvu, a to bolno saznanje sve se više nametalo što se utakmica približavala nesretnom kraju.
Potvrdila se istina da Narančasti nisu nadoknadili brojne odlaske ni brojčano, a kamoli kvalitetom. Kad je spušten zastor na riječkoj prvoligaškoj premijeri, ostalo nam je tek da se tješimo sitnicama, koje to zapravo nisu, a koje su većim dijelom vezane za prvo poluvrijeme.
Imponiralo je dobro, taktičko „stajanje“ na travnjaku, a posebice dojam da je mlađahni kapetan Marko Bulat dominantan puno iskusnijim Riječanima. Odigrao je kapetanski, zrelo kako se i očekuje od momka, koji je jasna perspektiva ne samo šibenskog, već i hrvatskog nogometa. Marku ne pomažu tanke teorije u stilu „da svaku utakmicu igra dobro“, kad je svima nama, koji smo vjerni Šubićevcu bilo primjetno njegovo osciliranje minulog proljeća. Zato smo još sretniji što je odigrao bolje prvu prvoligašku nego neke drugoligaške utakmice.
No, pri kraju teksta još jednom se neizbježno moramo vratiti na iskreno i snažno „Minjaj, minjaj…“ ili na sužen (prvoligaški) kadar trenera Krunoslava Rendulića. Kadar, što je logična posljedica dviju životnih, ne samo sportskih istina. Ne možeš s tankim, gotovo praznim novčanikom osigurati bogatu trpezu. I druga, kojoj bi se, da je živ, silno radovao pokojni predsjednik KK Šibenka Ivan Medić, a koji je sve „vječno“ uspoređivao sa seksom:
Ne možeš u zadnji tren tražiti prvoligaška pojačanja ili u ponoći za barom sumnjive atmosfere pronaći pristojnu intelektualku, spremnu za brak! Kamo sreće da ovu potonju misao braća Ivan i Joso Bulat sa svojim suradnicima vrlo brzo demantiraju!