Nije nam ni u primozgu da “kontriramo” izboru vlasnika kluba sa Šubićevca Željka Karajice i njegovih bliskih suradnika koji su povjerenje dali Mariju Careviću. Uostalom, zašto ne poštovati odluku čovjeka koji je ostao na braniku Šubićevca u trenucima kad se činilo kako će se 90 godina stara hrvatska nogometna tvrđava urušiti pod teretom nagomilanih problema.
Prilike dobivali na kapaljku
Vrijedi podsjetiti i na činjenicu da su “narančasti” po nekom nepisanom zakonu uvijek dobro brodili nemirnim (prvo)ligaškim vodama kad je kormilar bio netko iz prvog susjedstva: Tomislav Ivić, Krešimir Arapović, Ivica Matković, Vinko Begović, Milo Nižetić, Mirko Labrović... Nije ni pristojno unaprijed sumnjati u nečije trenerske domete, no kako izbjeći temu koja šibenske prijatelje nogometa, pa i sporta uopće golica već godinama, da ne kažemo desetljećima!?
Među kandidatima za novog trenera HNK Šibenik nije se spominjalo nijedno domaće, šibensko ime. Baš kao što su u bliskoj, pa i daljoj prošlosti, ako izuzmemo legendarnog Slavka Lušticu, šibenski treneri dobivali prilike tek na kapaljku. Za razliku od ostalih klubova iz Krešimirova grada, koji, praksa je pokazala, nisu sumnjali u mogućnost da se kormila domogne netko od domaćih sinova. Dapače, u košarci, vaterpolu i veslanju kao ostalim temeljnim šibenskim sportskim granama, to je nerijetko bila i praksa.
U Crnici, na Baldekinu ili na starom pontonu veslača Krke rasli su ne samo stručnjaci, dostojni tradicije spomenutih šibenskih klubova, već i treneri, koji su se nadarenošću i sustavnim radom otisnuli do hrvatskih sportskih visina, pa i šire.
Baldekin je “rodio” izbornike Nevena Spahiju, Aleksandra Petrovića, Nenada Amanovića i Stipu Bralića, ali i trenere, koji su gotovo u svakom trenutku bili spremni i sposobni prihvatiti se domaćeg, šibenskog kormila. Poput Jeronima Šarina, Anđelka Matova, Dražena Brajkovića ili Mira Jurića.
Kako preskočiti podatak da je jedan od pionira šibenskog vaterpola Ante Mile Nakić bio izbornik u čak četiri reprezentacije (Jugoslavija, Grčka, Irak, Slovačka)!? O svjetskim dometima Ivice Tucka da i ne govorimo. U posljednje vrijeme na visokoj razini dokazao se i Jure Marelja. U matičnoj Crnici, splitskom Zvončacu i hrvatskoj reprezentaciji. Vrijedi spomenuti i pokojnog Grgu Renju, “vječnog” Danka Jerkovića, Denisa Šupu, Matu Zeljka, Edija Brkića, Marija Čaletu, aktualnog kormilara Denisa Seferovića…
Sličan međunarodni put, nalik onome Mile Nakića, imao je i pokojni veslački izbornik Milivoj Mita Boranić. Neizbježan je i spomen pokojnog Petra Kerića Peće, koji je odgojio generacije uspješnih “krkaša”.
U čemu je problem?
Stoga, ne dovodeći nimalo u pitanje izbor novog kormilara na Šubićevcu, vrijedi pitanje u stilu “Je li izostanak šibenskih trenera u naslovnoj ulozi na Šubićevcu posljedica nedostatka njihova talenta ili, jednostavno, nedovoljnog povjerenja u njihove domete!?”
Pitanje je sve samo ne bezazleno ili sugerira nedostatak kontinuirane stručne politike u tom segmentu Šubićevca. Dugoročni odgoj vlastitih stručnjaka je jednako važna zadaća bivšeg prvoligaša kao idejni projekt obnove stadiona na Šubićevcu ili travnjaka u Crnici. Zadnji rezultati mlađih selekcija Šibenika (ne)izravno govore kako je problem još i dublji. Da nije problem samo u forsiranju nekog domaćeg trenera, već i izbora onih, koji će odgajati nove generacije. Grada, koji je dao čak 12 reprezentativaca, od Ratka Kacijana do Duje Ćalete Cara, a koji se u ovom trenutku ne može baš podičiti brojnošću nogometnih talenata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....