Je li vrijeme da se ‘poticaji’ za novorođenu djecu ukinu kad ionako ne donose rezultata?!

’Sve je stalo samo djeca rastu!’ - glasila je nekoć vrlo popularna dječja pjesma. U vrijeme kada su djeca rasla i bez poticaja. Danas ne rastu čak ni kad njihov rast potičeš.

Eto, Gradsko je vijeće Knina usvojilo usvojilo izmjene Programa demografskih mjera po kojima će se za rođenje prvog djeteta dobiti jednokratna novčana pomoć u iznosu od 800 eura, za drugo 1 200, za treće 1 500, a za četvrto i svako iduće dvije tisuće eura. I što bi se reklo, kao u reklami, to nije sve. Za druge će dijete roditelji plaćati 50 posto cijene vrtića, a za treće dijete roditelji neće plaćati ništa, nego će dobiti - besplatan vrtić. Plaćat će ga grad Knin! Kao što će subvencionirati i čitav niz drugih stvari u ovom programu, vezanih za zdravlje djece, odgoja, obrazovanja, zdravlja i kulture.

Iz pobjede u blagostanje

No, koliko sve to skupa doprinosi onom zbog čega se ti poticaji uvode ili donose – a to je povećanje broja djece? Odgovor se nudi sam po sebi. Malo ili ništa. Jer, da ti poticaji donose ikakvih rezultata, onda bi se smanjivali ili ukidali. Ali ne, oni se iz godine u godinu povećavaju. A broj djece se smanjuje. Iz godine na godinu. Kao što se već iz godine u godine u nas govori o demografskom slomu.

Nedavno je i Domovinski pokret održao u Šibeniku predavanje na tu temu, na kojem je govorio Stjepan Šterc, stručnjak za demografska pitanja. Ali, u nas je stručnjacima utaman govoriti, jer od onog što se konkretno po tom pitanju radi, ništa ne donosi nekakvog posebnog rezultata. Osim što lokalna politika, kako vidimo na friškom primjeru Knina, sama sebi našim novcima kupuje alibi – ‘Evo, mi činimo što možemo!’.

Stalno povećavamo subvencije i stalno perpetuiramo iste mjere od kojih svaki put očekujemo ono što nisu dale nikad, a to je rezultat. Najviše djece bilo je u Kninu kad u njemu nije bilo nikakvih poticaja, a ni osnovnih uvjeta za život. A to je bilo odmah tamo iza rata, iza Oluje. No, bilo je, očito, nečeg drugog. Bilo je zanosa, vjere u bolju budućnost, očekivanja kako će Hrvatska, kako je to govorio pobjednički plakat dr. Franje Tuđmana nakon oslobođenja 1995. godine – dakle, prije skoro 30 godine – brzo prijeći ‘Iz pobjede u blagostanje’. Što se, sve skupa, malo oteglo.

Demografija nije samo ekonomija

I da ne bi bilo zabune, nije to tako samo u Kninu, on je uzet samo kao neposredni i najaktualniji primjer, s obzirom na mjere koje je u srijedu donio. Iste ili slične mjere, donose i svi drugi gradovi i općine u županiji, donosi i država, koja je uvela čak i besplatne udžbenike – u moje vrijeme zlatnog socijalizma, sedamdesestih i osamdesetih godina, kad je navodno sve bilo mukte, o tome se moglo samo sanjati – pa onda odnedavno i besplatan obrok u osnovne škole – jer da su nam djeca gladna - a da to sve skupa rezultira sa sve manjim brojem djece nego prije. Kad nije bilo nikakvih poticaja, subvencija i olakšica.

Nekada je razreda u školama bilo toliko da nije za njih bilo dovoljno slova u abecedi, a umjesto 30, imali su i po 35, 36, 37 đaka. A danas ih ima dvadesetak, a ne dosežu dalje od ‘c’. Iz čega jasno proizlazi i to da pitanje demografije, pitanje djece, nije samo ekonomsko pitanje, pa se samo ekonomskim mjerama ne može ni riješiti. I da ovo što se sad radi i kako se sad rješava, ne rješava ništa. Nego je čisto gubljenje vremena i novaca. Naših novaca, jer ni lokalna samouprava a ni država nemaju svojih sredstava, nego samo dijele ono što su prije toga raznim haračenjima prikupile. Netko je to prethodno teškom mukom morao zaraditi, a sada još mora gledati kako se to olako rasipa. Na dokazano neuspješne mjere.