Pišući o ‘Reviji‘ odškolovao sam djecu i došao do mirovine. A žene i dalje traže svoju plaću!

Unikatan je slučaj, vjerojatno i u svjetskim razmjerima, da se jedan novinar 30 godina bavi jednim te istim slučajem. A taj slučaj zove se ‘Revija‘. Od šibenske konfekcijske kuće nije ostalo ništa osim ove crno – bijele fotografije koja je stara 30 -ak godina, gore potpisani novinar Zdravko Pilić i radnice koje kako onda, tih ratnih devedsetih, tako i sada, čekaju svoju plaću! Onda su, tih ratnih devedestih, ‘štrajk upozorenja‘ zbog neisplate ‘osobnog dohotka‘ održavale ispred svog pogonu u Bilicama, u kojem su radile pod neprestanom općom opasnošću, šivajući usporedno uniforme za HV i odijela za Huga Bossa – bilo je to vrijeme u kojem još sva proizvodnja iz Europe nije otišla u Kinu. A danas, 2023. godine, svojih devet zarađenih a nikad isplaćenih plaća traže na Markovom trgu u Zagrebu, pod prozorima Vlade RH. Jer je to zadnja instanca koja im je preostala! Sve druge su ih odbile i(li) izigrale, i kod svih su ostale kratkih rukava.

Predmeti koji hvataju Isusove godine

Zbrojeno, riječ je o nekih desetak milijuna kuna, ili nešto manje, odnosno u današnjoj valuti 1,3 milijuna eura, za njih 300-injak bivših radnica, koliko im je ostala dužna njihova tvrtka, Revija d.d. Koja je nestala i potonula bez traga u najdužem stečaju – još jedan unikat – ikad viđenom u normalnom svijetu, a koji je trajao ni više ni manje nego dvadeset godina. Otvoren je 19. ožujka 2001. a završno ročište održano mu je 24. rujna 2020. godine. Tako da bih ja, gore potpisani novinar, Zdravko Pilić, ako radnice Revije uspiju, pa im Vlada RH kojim slučajem isplati njihove zaostale plaće, nakon toga komodno mogao i u – penziju. Makar i neku prijevremenu, s 30 godina staža. Djecu sam zahvaljujući njima odškolovao, mlađa je na zadnjoj godini fakulteta, a kad sam ih kao novinar počeo pratiti, nisam ih ni imao. Momak sam još bio! Što se iz priloženog na slici i vidi. Što ti je hrvatsko pravosuđe! Pravomoćnu presudu – ili zaključenje stečaja – na njemu možeš dočekati jedino ako si Joža Manolić! Mi drugi, čiji predmeti hvataju Isusove godine, možemo se jedino uzdati u vaninstitucionalne vrste postupaka, pa su tako i radnice Revije, nakon tri godine čekanja, predvođene Novim sindikatom – i stari je u međuvremenu propao – odlučile uzeti stvar u svoje ruke. Baš kao i oni u Dubrovniku, koji su uzeli pilu, pa prepilali ogradu ispred resorta na pomorskom javnom dobru. Tako će i one ‘upilati‘ Branka Bačića – nažalost, nema druge – da im se konačno plati njihova crkavica. Koja više nije ni pravno, ni ekonomsko, ni političko, ni populističko, nego naprosto ljudsko pitanje.

Kad ima za sve, nek ima i za njih

Jer, obnovila je u ovih 30 godina Republika Hrvatska, ili mi, odnosno oni koje smo birali u naše ime, kako hoćete, sve što je u ratu porušeno, i ono što je trebala i ono što nije, i onima koji su zaslužili i onima koji nisu. Obnovila je i onima koji su rušili, brojnima, oprostila im je i sudjelovanje u oružanoj pobuni, a onima koji su je branili, pa stradali, dala je invalidnine i mirovine, čak i nekima koji ih nisu zaslužili, ali dobro sad. Plaćala je RH i sada, prije koju godinu, u pandemiji i davala plaće onima koji su sjedili kući, pa bi bilo u redu da sada, u finalu, isplati i ovih devet zaostalih plaća onima koje su radile i šivale pod granatama. Ako već svi navode svoje ratne zasluge, ako ih i najgorim kriminalcima za najgnjusnija djela sudovi priznaju kao olakotne okolnosti, pa zašto ih onda ne bi i mi priznali njima? Pa, nisu ni one najgore, pa da su baš one zaslužile da se na njima treniraju ‘tržišne zakonitosti‘ i ‘liberalna bešćutnost‘ dok ‘socijalna država‘ svima okolo dijeli šakom i kapom, oprašta i subvencionira. I da se baš na njihovim starim kostima slomi stari Stečajni zakon koji njihova potraživanja nije stavio u prvi isplatni red, i koji je omogućio da stečaj uđe u punoljetnost. Po novom to, ni jedno ni drugo, ne bilo moguće! Zato bi se svi šibenski saborski zastupnici trebali javno – i zajednički - solidarizirati s njima i poručiti javno Vladi RH da se nađe način da se bivšim radnicama Revije konačno isplati ovih milijun i pol eura. Kad ima za sve, neka se i za njih nađe!