Hvala Roku i Niki!

Hvala Roku i Niki, koji su me minulog vikenda spasili od prijetećih duševnih boli! Vjerujem da pogađate kako je riječ o Nikoli Kaliniću i Roku Badžimu, koji su svojim sjajnim i odlučnim pogocima donijeli nemalu radost ne samo potpisniku ovih redova, već i svakome tko na srcu nosi Šibenik i Lijepu našu. U više nego važnim utakmicama. Nogometnom dvoboju Hrvatska – Ukrajina, te košarkaškom susretu Zagreb – Šibenik.

A meni je kao zakletom Šibenčaninu, poslije euro-gola, Kalinić bio neizbježna asocijacija na Šubićevac. Na njegovo više nego uspješno proljeće u šibenskom nogometnom dresu. Na zimski prijelazni rok, kad je Mamić "kaparao" Gordona Schildenfelda, a bivši premijer Ivo Sanader politički naredio odlazak Ante Rukavine u Poljud. Suočen s nemalim gubicima Šubićevca, predsjednik Hajduka, rođeni Šibenčanin i tišnjanski zet Branko Grgić htio je pod svaku cijenu popraviti štetu. Makar se Kalinić tome opirao gotovo ga je na silu preselio iz pulske Istre u šibenski dres.

Bio je to potez od trostruke koristi. S Nikolom je Šibenik lakše prebolio nemale gubitke, Kalinić je matičnom Hajduku potvrdio da zaslužuje povratak u Split, a hrvatski je nogomet dobio potencijalnu zvijezdu ili igrača, čije je sazrijevanje, suprotno Pjaci ili Ćorluki, teklo polaganim, ali sigurnim putem.

Nikad Nikola nije štedio komplimente na račun Šubićevca i grada Šibenika, kad god smo se sreli na splitskoj rivi ili u šibenskoj poliklinici "Vita", u čiju je stručnost bio "debelo" uvjeren i kad se vratio u Split. I bilo bi dobro da Kalinić novim, vrlo vjerojatnim transferom, sličnom ponudi iz Kine, još jednom malim, ali slatkim bokunom odštete financijski pomognu HNK Šibenik.
Kalinića i Badžima ne vezuju samo sjajni pogoci minulog petka, već i činjenica da je mladi košarkaški reprezentativac počeo sportski put upravo na Šubićevcu. Provocirajući šibenski sportski štos u stilu "kako ćemo sigurno dobiti pravog košarkaša, ako kao klinac trenira nogomet!"

 

S tri trice u odlučnim trenucima važne utakmice sa Zagrebom Roko Badžim je potvrdio samopouzdanje, ne baš karakteristično za mlade igrače. Zaustavio je poletne zagrebačke "mrave" poslije impresivne serije domaćina od 34:14.

Iskusni Domagoj Bašić nije znao pravi odgovor kako jedna iskusna momčad poput Šibenika može doživjeti hlađenje na "minus dvadeset". Slijegao je ramenima i na pitanje zašto poslije vodstva od 50:33 šibenski sastav može upasti u neobjašnjiv "kontra-ritam". Da se šutira s odstojanja, kad igru treba preseliti pod obruče, a forsira prodore Halilovića i Ivanova, kad je jasno da su vanjski dobro raspoloženi za šut!?

Ne znam kakvo bi pametno objašnjenje dao trener Vladimir Anzulović za to razdoblje!? Treba li još jednom potencirati tezu da su Pandurić i Radovčić sposobni odmoriti Petanija protiv Kvarnera ili Gorice, ali ne i protiv momčadi iz hrvatskog "gornjeg doma", kojima Zagreb pripada već sezonama.

Konačno, zašto razgovori s Anzulovićem o tome da je Badžim jedno od rješenja za alternativnog razigravača, u čemu se slaže i izbornik Aleksandar Petrović, djeluju kao "razgovori s topovima na šibenskoj rivi"!?

Kad sam s tom tezom neposredno poslije utakmice Zagreb – Šibenik zaskočio jednog od čelnih ljudi na Baldekinu, on mi je odgovorio "Pa, nisam ja trener!" No, poslije upornog pritiskanja autora ovih redaka morao je barem malo popustiti "Anzuloviću je ego jedini problem! Kad to nadvlada bit će odličan trener!"
Slažem se!