Kako je Marko Jelić učinio velikog Milanovića malim

Očekivao sam ovih dana kako će svi ovi naši čuvari lika i djela institucije predsjednika Republike, njenog digniteta i dostojanstva, kao i digniteta države, koju rečena institucija predstavlja, a koji su se tako zdušno i gromko zgražali nad baš svakom izjavom Kolinde Grabar Kitarović - dosta je bilo samo da zine, otvori usta - reći barem koju kritičku riječ o tome što je Zoran Milanović kazao o Kninu.

Upitan hoće li ići u Knin na proslavu ‘Oluje’, Milanović je odgovorio potvrdno, a onda je dodao ničim izazvan: ‘Knin je malo kolodvorsko sjecište u Dalmatinskoj Zagori, bez novca, bez ljudi, bez ideja, bez znanja, bez snage i težine, a mi slavimo to u Kninu kao da je to Berlin’...

Ali ništa, svi ovi što su Kolindi koliko još jučer brojali ‘jogurte’ danas mukom zamukoše. Praviše se da se ništa nije dogodlilo, nisu čuli. Oglasili su se jedino oni najgluplji, koji (se) zapitaše: ‘A što je krivo rekao?’

Sve je krivo rekao

Sve! Izjava izabranog predsjednika je katastrofa, i to potpuna. I to u svakom smislu. Zamislite Margaret Thatcher kako kaže da su Falklandi, malo, bezvezno otočje, - u Špičkovini donjoj, rekao bi Milanović - s par tisuća stanovnika, uglavnom čobana koji tamo čuvaju ovce, kao da su u dalmatinskoj zagori... i šta bi mi sad trebali kad su se Argentinci iskrcali na njih? Poslati tamo na kraj svijeta Bogu iza nogu, nosač aviona, kraljevsku mornaricu i zrakoplove, elitne padobranske postrojbe Gurki i komandose SAS-a, našu djecu i sinove, da ginu tamo, za neke nebitne hridi u južnom Atlantiku kao da je u pitanju London i ‘bijele stijene Dovera’ iznad kanjona La Manche?

Naravno, da ne možete. Kao što ne možete zamisliti ni Vladimira Putina kako kaže da je Zoran Milanović predsjednik jedne male, bezvezne države na jugoistoku Europe. Ali, njemu to ne pada napamet reći, nego je čestitao Milanoviću na izboru za predsjednika RH i pozvao ga da bude njegov gost u Moskvi na paradi povodom 75. godišnjice pobjede. Zašto? Zato što mu je iznimno bitno, kao predsjedniku Rusije, da ima na proslavi predsjednika jedne države koja je članica EU. Mala, možda i ne previše važna, i ovakva, i onakva i svakakva, ali ipak članica. A to da je Hrvatska članica EU i da njenog predsjednika zovu u Moskvu - kao Zorana Milanovića nitko ga nije zvao nigdje, uglavnom se morao sam nuditi, kao konzultant BiH, Kosovu i Albaniji, a i to bezuspješno- rješavalo se upravo u tom malom Kninu, na koji danas veliki Milanović gleda s visoka.

Pa nisi ni ti Milanoviću Angela Merkel, ali mi držimo do tebe kao da jesi. Čak i više. Jer, Angelu Merkel su izabrali Nijemci da vodi računa o Berlinu. A mi tebe, Zorane Milanoviću, za predsjednika, čak i ako nismo glasali za tabe. Jer poštujemo naše sugrađane, državljane, njihovu volju i volju većine, demokraciju. Izabrali smo te da ti Knin bude, ne jednom, nego sto puta, važniji od Berlina. Takav je, kakav je. Mi drugog nemamo. I izabrali smo tebe da ga učiniš boljim, bogatijim, da mu daš snagu i težinu, da ne bude više samo malo kolodvorsko sjecište u dalmatinskoj zagori, da mu u tome pomogneš. Onoliko koliko budeš mogao, i koliko je u okviru tvojih predsjedničkih ovlasti i ljudskih mogućnosti. Ni više, ali ni manje. Ovo što si rekao za početak i prije nego ti je počeo teći mandat, baš i nije bilo u tom smjeru. A onda ćeš, i ti i oni koji sada šute, čuditi kad ti budu na proslavi Oluje u Kninu zviždali. I pitali te što si uopće došao. Što nisi išao u Berlin?

Teorije urote i zavjere

Izmišljat će se opet puste teorije urote i zavjere - tko stoji iza toga, Masoni, desnica, Vojko V ili Vaso B. Koji je postao ono što je svojedbno bio Ivić Pašalić, dežurna Baba roga nadnaravnih sposobnosti. I tko će biti kriv ako se ta proslava opet preseli u, recimo, Čavoglave? Pa tamo, s Markom Perkovićem Thompsonom bude opet sto tisuća ljudi, a u Kninu niko, osim predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića. I Marka Jelića, gradonačelnika Knina. Pred kojim je predsjednik Hrvatske’ i pred Kninom i pred Jelićem, u svom puštanju jezika pred Mislavom Bagom, ispao tako mali, da nije mogao manji.

A doktor molekularne biologije i biokemije, koji je za samo tri godine i još nešto sitno, doktorirao na elitnom njemačkom sveučilištu Ludwig Maximillian u Munchenu, u svom odgovoru izabranom predsjedniku tako velik, da bi, komodno, pored jednog malog kolodvorskog sjecišta u dalmatinskoj zagori, mogao obnašati i funkciju predsjednika RH. Ili mu barem biti savjetnik. U koječemu, a za početak u poniznosti. I da mu objasni najvažnije - zašto je između Berlina i(li) Munchena, u kojem je mogao birati gdje će i što raditi, izabrao za sebe, suprugu profesoricu njemačkog i povjesničarku umjetnosti te svoje četiri kćeri, malo, nebitno, željezničko čvorište u kršu dalmatinske zagore. U kojem je prvu godinu dana bio čak i nezaposlen. Ako je to riječima uopće moguće objasniti.