Kako su se valjale valjaonice

"Prije rata nismo imali ništa. A onda su došli Nijemci i sve nam uništili."
Tako glasi genijalni aforizam velikog Duška Radovića kojim se rugao službenim, režimskim istinama - sa i bez navodnika - koji su s jedne strane govorili o prvoj Jugoslaviji, kao "tamnici naroda" i "najzaostalijoj zemlji Europe". A s druge strane o Nijemcima koji su joj tijekom 2. svjetskog rata porušili puste tvornice, željezničke pruge, mostove, ceste u vrijednostima od pustih milijardi, koje je nova, Titova Jugoslavija tražila od poslijeratne, zapadne Njemačke za ratne reparacije. Po kojima bi ispadalo da ta stara Jugoslavija i nije baš bila ni tako zaostala koliko su je vladajući komunisti takvom prikazivali. Da bi poslijeratni industrijski i svaki drugi razvoj bio i izgledao što spektakularniji. U smislu - pogledajte što smo mi, odnosno što je socijalizam, od zaostale, agrarne, zemlje seljaka na brdovitom Balkanu napravio. Čudo! I sve to pod mudrim vodstvom naše Partije i druga Tita.

Odlazak 'trljize'

Smiješno, ali istinito, slični su propagandni narativi i danas u igri. Zar se u nas na isti način danas ne govori primjerice o socijalizmu i socijalističkoj industriji, u kojoj je svatko radio, imao dobru i sigurnu plaću, dobio bi društveni stan. A onda su stigle devedesete, kapitalizam, pretvorba i privatizacija na hrvatski način i svega je toga nestalo. U Šibeniku, isto tako, između ostalog i TEF s dvije stisuće zaposlenih i na koncu TLM. U kojem je prije rata radilo pet - šest tisuća ljudi. Bio je to - što europski, svjetski gigant, s "trljizom" za koju se svaki dan u tri smjene dovozilo radnike čak iz Benkovca.

Proizvodio se, tvrde hagiografi, najbolji aluminij na svijetu, s tada najmodernijom tehnologijom, Alu Swissa i Pechineya. A onda je došla 90., kapitalizam, pretvorba, privatizacija, HDZ, Tuđman koji je pokrenuo proizvodnju aluminija, odnosno elektrolizu u Mostaru, umjesto u Šibeniku. Šta oće reć da ni rat, ni raketiranje elektrolize nisu bili kobni za šibensku tvornicu kolika ta - politička - odluka da se nova/stara elektroliza ponovno pokreće u Hercegovini, umjesto na Ražinama. Sve u sklopu Tuđmanove hercegovačke, odnosno bosanske politike.

Uglavnom, svašta se tu i svačega nadrobi, toliko da čovjeku dođe da se zapita - Pa dobro, zašto smo taj i takav idealan sustav, tu socijalističku idilu uopće napuštali? Pa što ne vratimo to sve skupa, napravimo revoluciju? Zatvorimo lopove, koji su sve to upropastili i opljačkali, skinemo njihove zaštitnike s vlasti. I krenemo opet, udarnički, ispočetka.

Ne bi bilo ničega

No, da nije sve što se kroz ovaj - kakvi-takvi - jadni i kukavni kapitalizam, baš sve tako fuj i bljak, sve sami kriminal i lopovluk, dokazuje baš i to što je jedini dio TLM-a koji je preživio, preživio upravo zahvaljujući tom razdoblju. Naime, da nije bilo modernizacije, najvažnijih valjaoničkih postrojenja i investicije u novi toplovaljački stan, vrijedan više od 50 milijuna eura, pod stručnim vodstvom inženjera Stipe Tomašića, i hrvatskih vlasti i političkih struktura koje su za to odriješile kesu, danas u Šibeniku ne bi bilo ni IMPOL TLM-a, ni 400 radnih mjesta, s prosječnom plaćom od 1100 eura neto, ni svih onih pustih planova za ulaganje o kojima su ushićeno pisali svi šibenski novinari koje je IMPOL vodio sa sobom u Slovensku Bistricu.

Bez te investicije - koju su Slovenci dobili za pet puta manju sumu, za deset milijuna eura, koliko su platili na javnoj dražbi Trgovačkog suda – TLM ne bi zanimao nikoga, kao što nikog, pa ni Slovence, ne zanima presaonica u koju nije ulagano zadnjih 40 ili 50 godina, nego su u njoj još i danas strojevi od istih onih ratnih reparacija, s početka teksta.