Ljudi odu i odnarode se

Kad čovik godinama piše o gradu, o vrimenu, o ljudima šta čine grad, o sudbinama, susretne se s puno toga. Bude tu svakakvih sudbina, vedrih, veselih, ponekad sjetnih, najčešće tužnih. Valjda je i usud ovih prostora da se mnoge povijesne mijene upravo ode prelamaju, pa sukladno tome, razvijaju se i ljudske sudbine.

Sada je jedna od najsudbonosnijih tema za opstanak države i društva pitanje demografske obnove. Iljede mladih odlaze u Evropu, u mnoge zemlje, za poslom. Mnogi od njih priželjkuju da taj njihov boravak vanka bude privremen, kako kažu, koju godinu, pa će se onda vratiti u Hrvacku.

'Privremeni rad'

Obrazac odlaska vrlo je sličan onome iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je iljede ljudi, redom iz naših krajeva i ostatka Dalmatinske zagore, gašenjem rudnika, bilo prisiljeno otići, kako se to tada popularno govorilo, na "privremeni rad" u inozemstvo. Ta privremenost kod većine traje sve do danas.

Nije bilo lako otići od kuće, ništa ne znaš, bačen si tamo ki s nebesa. Najveći problem bijo je jezik. Niko od nji nije zna beknit njemački. Ode tamo i druži se jopet s našima, tako da ga ni godinama poslin nisu uspili naučit, bar ne valjano. Tuđina ih je natrala da dovedu svoje žene, stvarale su se obitelji, dica počela rest. Sve više se u kući počelo govorit njemački. Došlo vrime i za neviste, a one, ka Njemice, nikako ma njemački. Šta je najgore, i dicu naučile samo njemački, ćaće ka da i nemaju. Did i baba muče, važan je mir u kući. Mir i lagana tuga jer ni unuče vlastito ne zna te nazvati "dide" ili "baba". Kad se jednom i to desi, ka da in sunce grane. Tako malo pomalo, šta godine, šta bolest i satravenost, sve više svoj jezik i zavičaj, svoje livade i ograde, svoji vinogradi postaju čežnjom, a želja da se prije skončanja ovozemnog mučenja osjete mirisi zavičaja, svoja rič, biva sve žešća.

Tako eto ljudi odu, htjeli ne htjeli, odnarode se, samo što starijima ostane grop u grlu i želja da se kad-tad prođe pokraj zoga di je njijov ćaća igra balote, a dvolitraš se svako malo praznijo. Tako to iđe iz generacije u generaciju, a mene je stra da se slična priča ne ponovi i s ovim novim egzodusom, novim odlaskom na Zapad. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Možda malo više engleskog umisto njemačkog ili nizozemskog. I to je sve. Oće li na kraju priče iko ostat da nam reče je li rič o kakvom trileru, ili je ipak u pitanju hepi end.

Ivica i Holandezi

Zašto san van ispriča ovu priču ? Evo zašto ! Nikidan san susreo svog starog susjeda Ivicu šta je oša u Holandiju. Dugo je on bijo metalac u škveru u Splitu i onda je u jednom điru tribalo više radnika u Holandiju. On je bijo dobar meštar, zna je varit, zna je sve sa željezon, i ka momak, oša lipo gori. Odma se snaša i poče lipo zarađivat. Nije bijo ni pijančina, ni bećar, nego pravi domaćinski čovik. Taman godine da se nađe svoga para, ženu. Njijov jezik težak, Bože sačuvaj, ali isto mu je Ivica doša u kraj. Naša je lipu ženu, Holandešku, Mahrid, i lipo su se vinčali. Kako je red i zakon, došla je ubrzo i curica na svit, mala Debora. Ivica je svake godine za dopust dolazijo u Drniš.

Mahrid je bilo nezgodno, vidi da svi š njon lipo, ali ne zna niti rič hrvackog. Uvatila se i ona rađe, pa polako. Najprvo Dobar dan, Kako ste, Ja sam dobro i sve tako. Dogodine kad je došla, ona je već mogla ić po komšiluku na kavu i pretresati lokalne teme kao i naše domaće ženske. Mala Debora nije za materon zaostala ni milimetar. Ona je isto naučila hrvatski, ali nježina verzija daje malo na splitski govor jer joj je doli tetka i rodijaci di je išla na more svako lito. Kod Ivice se u kući govori hrvatski, ali i on je svlada njijov jezik i kad ga slušaš kako govori, pari ki van Basten. Ivica nije da da njegovo dite ne zna oklen je nježin ćaća. Sada i od Debore čovik, Holandez, isto pomalo uči hrvatski. Mora s Ivicon dikod podilit rič. Bilo bi lipo da je priča ka Ivičina puno više!