Ka sav svit, tako i ja volin ronjat na vrime. U Drnišu jugo tolko ni ne smeta šta smanta, nego je ajme kad počne kiša. Kako je Drniš pri brdu, sve se sliva niz ulice, najprvo potočići, pa potoci, pa onda bujice svin šutom. Džabe su ti tu postole. Ti si gotov, pokvasiš se sav. Na pojedinim kratkim dionicama imaš osjećaj da voziš gliser a ne auto. Sva srića, kiša ne traje dugo, privrimi se, okrene na buru i svi jopet sritni. Liti ako i pljusne, barenko si u kratkin gaćama i japankama pa moreš lipo gacat i još se usput i rasfriškat. Pogleda san i u svoj dnevnik. Na današnji dan lani je bilo sunčano vrime, lipo za šetat i izać vanka. I šta je najvažnije, taj dan nije niko umra.
Odlaze dragi ljudi
Ove nedilje bilo je smrti koje čovika, ma kolko godina ima, taknu. Taknu ga ljudski, drniški. Došk ove godine slavi sto godina od svog osnivanja. Pri kraju je monografija o Došku i nama šta pomalo pišemo o tome pripalo je u zadatak razgovarati sa starin doškovcima.
Nažalost, jedan od najstarijih, Paško Živković Čajo, rođen 1931. godine, umra je petoga ovoga miseca. Dugo godina igra je za Došk, igra je onda kad je to bila čast za igrače, kad je jedina nagrada bila pljesak publike. On spada u onu generaciju igrača uz koje je bijo grad i koje su pratile i njihove obitelji. Biti doškovac, bila je čast i ponos. Onda je i Došk bijo neosvojiva tvrđava za puno jače protivnike.
Miran, samozatajan, Paško je bijo i lovac i ribolovac, piva je i u zboru. Uz sve to on i njegova Seka u šezdeset i tri godine braka odgojili su ćeri, dobili zetove i unučad. Prekrasno je u ovom vremenu propadanja tradicionalnih vrijednosti čuti za ljubav i brak dvoje ljudi dok ih zaista nije smrt rastavila. Tako je, eto, s Paškom nestao i djelić lijepe drniške sportske povijesti. Ostat će ipak sjećanje na njega i na vrijeme kad se Došk volio iznad svega, a igrati za Došk bio vrhunac sreće.
U ponediljak je sahranjen još jedan stari Drnišanac, Slavko Marin. I njegov otac i on bili su obrtnici. Izrađivali su komoće. U vrijeme kad je gotovo svaka seoska kuća, svako domaćinstvo imalo kar i konje, komoć je bijo važna stvar. To je, za one šta ne znaju, naglavak šta se stavlja konju na vrat i o njega se kače rednje i uzde. Tribala je višta i jaka ruka za napravit komoć. Slavko bi bijo neizrecivo radostan kad bi vidijo zadovoljstvo na licu svojih mušterija pri kupnji komoća.
Vremenom je nestalo konja, prestala je potreba za komoćima, karovi su postali povijest. Đandinere se još vide samo na kakvoj smotri folklora. Otišao je Slavko u mirovinu i tako je zgasnuo obrt. Sada više nema komoćara. Nema više karova i konja, nema vunovlačara, nema maranguna, nema kaligera, nema kovača. Slavko je znao iljede i iljede sati biti zgrbljen nad komoćima vridno radeći.
Rič 'raboš'
Dokle će to tako? Nije moguće da je vrime vridnih ljudi nepovratno nestalo. Kad san jednom davnom prigodom sa Slavkom razgovarao za Radio Drniš, pokazao je jedan mali komoć, kao model. Bijo je idealan za suvenir. Rezignirano mi je reka: "Šta vridi to radit kad većina mladih ni ne zna šta je to!" Bolest je bila jača od Slavka. Bilo je dosta prijatelja koji su ga ispratili na posljednjem putu.
Ima jedna simpatična knjižica koju su izdali zajednički Matica hrvatska Drniš i Gradski muzej o Filipu-Jakovu Škoprcu iz Unešića, pučaninu, humanistu i istraživaču, koju je priredijo 2006. godine Jakov Grbeša, nastavnik iz Unešića. Sitijo san se te knjižice i jedne nekad važne riči: "raboš".
Kaže knjiga: Raboš je drvo različite debljine i oblika po kojemu nepismeni ljudi urezuju različite znakove. Tako je raboš nepismenima zamjena za blok i olovku. Kad je moj ćaća mlijo u mlinici, onda bi mu ljudi dali na vrići komad izrezbarenog drva. Isti takav komad, parnjak, imali su uza se. Tako nije bilo dileme šta je čije. I bez računala sve je funkcijoniralo. Naš se seljak nikad nije da privariti. Lipo se ponekad i na to podsjetiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....