Svaki put, kad vodstvo jednog od šibenskih (prvo)ligaša donese odluku o "ustoličenju" domaćeg stručnjaka, u mojoj se novinarskoj (i šibenskoj) duši na žestok način sudaraju dva stava. Tvrdi, profesionalni da nitko ne može biti važniji od Šubićevca, Baldekina i Crnice, te onaj mekši, emotivniji da šibenski trener zaslužuje barem mali popust u (novinarskom) tretmanu. Iznimka u tom smislu nije ni imenovanje Mira Jurića za novog trenera GKK Šibenik.
Dodatna osjetljivost na šibenske stručnjake ima korijene i u "vječnom" žalu za propuštenim prilikama Nikice Cukrova, Anđelka Aralice, Željka Maretića, Mile Petkovića, Nenada Amanovića i sličnih, koji su svojim sjajnim igrama u šibenskom dresu silno zadužili Šubićevac i Baldekin, ali nisu, stjecajem (ne)sretnih okolnosti, dali jednaki doprinos najdražim klubovima u ulogama seniorskih trenera. I uvijek mi se činilo, kao u zadnjem "slučaju" Zorana Slavice, da nismo ni blizu tolerantni prema domaćim stručnjacima u odnosu na (ne)provjerene stručnjake sa strane.
Logičan potez
Kad mi je prije dvadesetak dana u kuloarskim razgovorima na Baldekinu sramežljivo spomenuta mogućnost da Miro Jurić naslijedi Vladimira Anzulovića nisam mogao naći ni jedan ozbiljan kontraargument takvoj inicijativi. Uz braću Petrović i Ivicu Žurića, Jurić je jedini šibenski košarkaš, koji se s medaljom (op.p. broncom sa Svjetskog prvenstva u kanadskom Torontu) vratio s velikog seniorskog natjecanja. Neslužbeno, riječ je i o najboljem klupskom strijelcu svih vremena. Igraču, koji je poslije povratka sa splitskih Gripa, bio toliko nesebičan prema matičnom klubu da je znao odigrati susret i s "pola noge“, poput utakmice protiv karlovačkog Željezničara, kad je u zadnjem kolu trebalo osigurati prvoligaški ostanak. Miro Jurić je zajedno s pomalo zaboravljenim Frankom Nakićem, sinom vaterpolskog trenera Mile, bio i nositelj kvalitete u jednoj od nadarenijih kadetskih generacija na Baldekinu. Konačno, njegovo imenovanje za prvog trenera predstavlja logičan kontinuitet klupske politike, temeljen na činjenici da je kao pomoćnik Jeronima Šarina i Vladimira Anzulovića dobro informiran o dosadašnjem radu momčadi i pojedinačnim dometima.
Blizanac na Šubićevcu
Tajming za Jurićevo imenovanje je, za razliku od prethodne sezone Baldekina, gotovo savršen. Novi trener u suradnji sa sportskim direktorom Filipom Vukičevićem i (popunjenim) klupskim vodstvom može pravodobno precizirati igračku križaljku.
Ako se, pak, vratim početnim "unutarnjim borbama", onda bih volio da Juriću podarimo barem 50 posto tolerancije kojom Šubićevac ovog proljeća obasipa Borimira Perkovića. Trenera, koji je minule jeseni plijenio optimizmom, dobrim nogometom i minutažom za mlade šibenske igrače, a proljetos se pojavio u nekom suprotnom izdanju. Igrom, rezultatima i potezima koji su teško probavljivi.
Da je živ dugogodišnji tajnik HNK Šibenik Slobodan Stipandžija-Pipak on bi, siguran sam, posegao za prepoznatljivim
šibenskim cinizmom:
- Virujte vi meni, da ovo nije "pravi" Perković. On nam je ovog proljeća podvalio brata blizanca, dok onaj "jesenski" stručnjak negdje drugdje zarađuje dolare!