Priča datira tamo s početka sedamdesetih godina, iz Dalmatinske zagore. U glavnoj je ulozi bija jedan naš rodijak kojeg je neko prijavio da je u toverni piva "Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću". I šta će, došla milicija njegovoj kući, a tamo njega nema, nego su našli samo njegovu staru mater. Bija je on neženjen, stara momčetina, volija popit... I pita mater miliciju: "Šta ste vi, dico, došli..." – "A eto tražimo tvoga Ivu. Da je piva: 'Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.'" – "Ajde, moje dite, niste za to tribali dolazit. Neće on kupit nijednome ništa, nema on novaca. Da ima, kupija bi sebi, ne bi pješke na posa iša!" I ode stara svojin poslon. A za njon, kažu oni šta se kunu da je priča istinita, nasmijala se i ošla i milicija. A Ive se spasija suda i bajboka, jerbo se više po otom poslu nije ni navraćala.
Udri, daj, ne daj
Ove san se priče sitija ovih dana, dok se jednako tako ki nekad hrvatski nacionalisti i bivša milicija tuku ovi šta su "za" i "protiv" Istanbulske konvencije. Pa svašta pišu jedni protiv drugih. Udri, daj, ne daj. Livi protiv desnih, napridni protiv nazadnih, ovi šta iđu u crkvu protiv ovi šta bi najrađe dalamit pod nju stavili. I sad čitan na jednom mistu di se kaže da nije istina da je termin "rod" zamišljen kao zamjena za termine "žena" i "muškarac", nego se pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.
Istraživanja su, dodaje se, pokazala da određeni stereotipi pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Sasvim konkretno, društvo je konstruiralo stereotipe prema kojima se od djevojčice očekuje da bude nježna, uredna i da pomaže u kući. Od dječaka se očekuje da bude čvrst. Kad djevojčica dobije batine jer nije oprala suđe, nije dobila batine zato što nije oprala suđe, nego zato što je djevojčica koja nije oprala suđe; njezin brat zbog toga ne dobiva batine. Jednako tako dječak nije ukoren zato što se rasplakao, nego zato što je dječak koji se rasplakao. To je rodno utemeljeno nasilje i protiv njega se bori Istanbulska konvencija – jednako prema oba roda.
Eto, tako se piše. I da ja sad buden u ulozi one babe s početka priče, odnosno Ivine matere – Ajde moja dico... ne morate se vi tuć oko ove Istanbulske konvencije. Ne dobiva više niko batine zato što nije opra suđe. Ni muško ni žensko. Niti se od nikoga očekuje da ih opere. Neovisno o spolu i rodu. Jerbo se zna da ih neće oprat. Bija on, ona ili ono. Dapače, mlađarija to danas i ne primjećuje da je šporko. Ostave to oni za sobon i odu vanka. Bez da ih iko smi i pitat di će. I kad će se vratit. Jer, ako oni zovnu na plavi telefon – a more i na bilo koji druge boje, odnosno na mobitel – i prijave nasilje u obitelji, eto tebi dragi na vratima dva interventna policajca, a tebe u prdeškinu bez obzira na to šta si more bit za uvo potega svog mlatimudana, a ne mlatimudanicu – ili kako se to već zove kad je žensko u pitanju. Ili se makar samo – bilo na njega ili na nju – izvika. Jerbo se to računa ka ako ne fizičko, a ono bar psihičko nasilje. Sve je to, naime, već u zakonu i bez Istanbulske konvencije. I to bez obzira na rodnu, odnosno spolnu ulogu, odnosno oznaku. Ili kako se to već zove i kaže.
Sve štiti zakon
I neka je, tako i triba bit. Jerbo, niko nikoga ne triba tuć. Ni čeljade, a ni životinju. Jerbo i njih štiti zakon. A to što ste vi konstruirali određene stereotipe pa očekujete od svoje dice da počiste za sobom ili da van kažu kad će doć kući, što ste odgajani u vrijeme kada su postojali – kako ono... A da, "određeni društveni stereotipi", prema kojima se očekivalo ili se još očekuje da djeca poštivaju najprije svoje a potom i tuđe roditelje, a nakon njih i sve ostale starije, to je vaš problem. I svaki vaš pokušaj da ih u tom pravcu odgajate još jedno, ovaj put vjerojatno dobno, utemeljeno nasilje. Jer, to da on bude neodgojen, samoživ i divlji, to je njegovo pravo...