U điru je opasni otpad. Na Podima. CIAN tamo gradi pogon u kojem će skladištiti velike količine "opasnog otpada". Splićani, a dakoće drugi. Ili oni ili Zadrani. Nema ko treći ko namin more doć i metnit smeće prid nos. I još tvrde da je neškodljivo. Šta nisu gradili kod sebe, u Dugopolju, ili u Gaženici, Biljanima, po Benkovcu i Obrovcu, kad je neškodljivo.
Je, kako da ne. Da valja, ne bi nas dopalo. Moš, mislit! Atroke cvjećarnica. Ili tvornica čokolade! Alo, opasni otpad, je li tebi, čoviče, jasno šta je to. I to još niko nema pojma koji. Kuga, kolera, otrov, bolesti. Pitali su novinari direktora Poda Jakova Terzanovića, a vijećnici gradske oce, da in kažu o kakvoj se tute vrsti otrova radi, ali ništa. Oni nemaju pojma! Da nisu upoznati! Ma jel ti moš zamislit! Da CIAN nema obvezu podnositi bilo kakvo izvješće o svojem radu upravi Poda koji su mu prodali particelu! Znači, tamo more dovest ko šta oće, namin prid nos i ti ne smiš pitat ni šta je ni odakle je! I ovo država?!
Nema uvoza, samo - izvoz
Eto, tako to kod nas otprilike iđe. Ubij, zakolji, udri, satari, pa poslin pitaj šta je i ko je. A danas to stvarno nije teško. Ne triba ni pitat, nego samo "zaguglit" pa će ti se jasno kazat. Opasni otpad - to su stare baterije, lijekovi, stari živin toplomjer, važi od piture, sadolina, razriđivača, antifriza, motornog ulja, gume od auta, stari mobiteli, laptopi i njihove baterije, raznorazne špicalije za zaštitu bilja, modra galica, sumpor za vinograd...
Sve što svako od nas ima u garaži i podrumu, pa čak i u stanu, ili je dosad baca. Ili još uvika baca u smeće, i proliva u kanalizaciju. I to nikomen - ili je malo komen - bija problem. Ima toga opasnog otpada kod nas di god se okreneš kolko voliš i kolko oćeš i to nikomen, velin, nije bija problem sve dok se nije pojavija neko ko bi to sakuplja i razvrstava, pa liferova dalje, na zbrinjavanje. Na profesionalan i stručan način. Pod nekakvom kontrolom. Ministarstva, agencija, inspekcija....
Kakvom takvom, ali sigurno boljom nego dosad. A more bit da će nam ljudi i sami dolazit kući po staru televiziju ili kompjutor, jer na tome misle i zarađivat. Pa ne grade valjda pogon, ulažu novce, dižu kredite i zapošljavaju ljude, da bi na cilom tom poslu gubili. More bit da će taj opasni otpad na koncu i izvozit. Švedska, recimo, uvozi smeće jer joj je sustav reciklaže tako razvijen da ga nema dovoljno za vlastite potrebe. Ali nije samo Švedska, nego i Njemačka, Belgija, Nizozemska...
Mi volimo gubitaše, profitaše - ne
Jedino nama ništa ne triba. Nego, samo sila. Ajmo, dozvole na sunce. Poslat inspekciju. Policiju, vojsku ako treba. Zatvorit. Isto ka i privatnike koji bi tili zaradit. Oni su nama najsumnjiviji. Mi najviše volimo firme koje gube. Poput brodogradilišta. Njima se ponosimo. I pokrivamo in gubitke, već desetljećima. A smeće? Opasni otpad? Ka i dosad, izlivat u sudoper, WC školjku, kanalizaciju, bacit u kantu od smeća, ili jednostavno itnit vanka i ostavit pokraj ceste kad niko ne gleda... Znan, sad će oni koji su digli frku reć da nisu tako mislili. Problem i je šta su kod nas često najglasniji oni koji ništa ne misle...