Bravar Vinko iz Perkovića četiri desetljeća uporno je skupljao narodno blago i napokon 'zaključao' 6500 ojkalica

Udat ću se i ja ove zime. Neću čuvat ovce materine.
Dođi, mala, di su mladi momci. Oni znaju što triba divojci.
Oj, Zagoro, kršna kamenita. U tebi su dica plemenita.
Poznaje se ko je zdravi pluća. Kad zapiva čuje se do Muća.

Ovo su samo četiri od ukupno 3200 ojkalica koje je 81-godišnji Vinko Skelin sačuvao unutar korice svoje prve zbirke narodnog pjesništva naziva "Ojkavice, pismo od davnina, prinit ću te ja na svoga sina". Umirovljeni bravar iz Sitnog Donjeg pokraj Perkovića u svoj je notes zapisao još 3300 ojkalica, narodnih kratkih stihova, spremnih za objavu nove zbirke.
– "Zbogom ostaj, ojkalice moja" zvat će se druga knjiga – pojašnjava nam Vinko, listajući notes pun riječi koje su nekada pjevali pastiri pastiricama, momci djevojkama, seljani susjedima...
– Uvik se kod nas pivalo, kada je bilo najteže, ojkalo se. Kada si bija gladan i žedan, trudan od rada u poju, pivalo se... Evo ovdi na 120 kazeta iman snimljeno ojkalice moga kraja. Pa pivali su meni i drugi ojkaši, te svirali i diplari – s ponosom nam veli Vinko, te uz pomoć supruge Ane pokazuje kutiju punu kazeta. Mnogima zaboravljenog načina audiozapisa, no za njega i dandanas neprocjenjivog blaga.

Vinko nam, na naš upit je li se nazivom ove buduće zbirke "oprašta" od života i ojkalice, hitro odgovara:
– Triba sve zapisat. Ne smi se ništa zaboravit od naših starih. To je bogatstvo naroda.
Sve to izrečeno Skelin nam i dokumentira s tri njegove "Biblije".
– U mojoj "zlatnoj knjigi" zapisane su ljubavne pisme, u "srebrnoj" narodni običaji, a u "brončanoj" ljubav prema domovini, narodne domoljubne.

I svi su vam ti stihovi, sve te pjesme napisane ručno. Bez greške... Nema ispravki, samo sitni i uredni Vinkov rukopis koji je, kaže, preko 40 godina, iz dana u dan, zapisivao riječ po riječ, stih po stih, pjesmu po pjesmu, pa evo sada i dvije zbirke ojkalice, kojima je izdavač još jedan zaljubljenik u baštinu, Ogoranin Ante Tešija.
– Pogledajte i stare alate, oruđe, posuđe, sve ono što je nekada služilo u životu našin starima. Ovo van je moj mali muzej prošlosti – uvodi nas Vinko u poveći prostor gdje više nema mjesta na zidu.

Svaki milimetar i zida i poda iskorišten je kao izložbeni prostor za više od tisuću predmeta koje su nekada, davno, koristili naši stari. Neki broje i preko sto godina, nekima je preko tristo godina, a s ponosom nam Vinko pokazuje misal iz obližnje crkve koji je uspješno spašen uoči razaranja u Domovinskom ratu. Kaže kako je sigurno šest stoljeća stara ta crkvena knjiga, pa nam pokazuje i dječju drvenu hodalicu kojoj ni cijelo stoljeće u drvenim nogama nije naškodilo. I danas je upotrebljiva.

– Iman i jednu čuturicu za vodu i ona ima više od sto godina. A vidi koliko zvona iman. Priko sto! – pokazuje nam naš domaćin u tom svojevrsnom povratku u prošlost zvono koje je nekada bio obvezan "suvenir" oko vrata krave, magaraca, ovaca, koza...
Životinja koje više nema u seoskim stajama.

No zato Vinko čuva uspomene kako se to nekada živjelo, pa nam pokazuje peglu na ugljen, dječju kolijevku, siniju, lopar, vučiju, prelju, makinju za križanje duvana, stroj za praviti pire-krumpir, kudilju, vreteno, razne vrste i veličine bronzina, ferale na petrolju, varčak, gargaže... Puno je tu alata koji su nekada bili neizostavni dio života.
– Idemo do komina! – kazuje Vinko Skelin, pa nas uvodi u staru, čađom zacrnjenu prostoriju.

Komin koji je bio središnje mjesto za druženje obitelji sada je tek mjesto davno prohujalih uspomena. Brojimo na zidu izložene bakre, misače, praklje koje su služile tijekom iskuhavanja robe, daske gdje se rublje pralo, burgije, susak, ožege, komaštre, ali i stap mužar, pa sinije, stočiće posložene oko komina, te rala, jaram, ular i samar, nekadu obvezna "oprema" magaraca i konja. Otkrivamo i blanje, kosire, srp, tikve za vodu, ali i za učenje neplivača... Puno je to blaga koje je više od četiri desetljeća sakupljao, čuvao i njegovao bravar Vinko Skelin.